Dajte nam tu Francusku da se igramo! Kao da je to prevladavajući eho ždrijeba za treće izdanje Lige nacija, a u kojem je Hrvatska, po općoj ocjeni, dobro prošla. Uz svjetske prvake tu su Danska i Austrija, dvije reprezentacije koje su u standardu dohvata Vatrenih. Znači li to da Francuska nije u tom standardu?
Nakon 23 godine od one nesretno-nespretne polufinalne utakmice u Parizu, valjda smo napokon shvatili da taj poraz nije bio slučajnost. Francuska je velika nogometna (i sportska) sila, za koju će se svaki viđeniji europski stručnjak ustvrditi da može sastaviti tri reprezentacije koje će svaka biti konkurentna za vrhove. Hrvatska, koja je u 27 natjecateljskih godina imala razne linije (ne)uspješnosti, u dva maksimalistička izdanja nogometne moći, spomenute 1998., i potom 2018. godine, izgubila je od Francuza najvažnije utakmice epohe. U brončanoj varijanti pobijedili su polufinale s igračem manje, a u srebrnom izdanju Vatrenih bili su još uvjerljiviji u finalu. Jedini natjecateljski meč u kojem su Vatreni izvukli pozitivan rezultat, i dojam da mogu pobijediti, bila je utakmica Eura 2004, kada se u grupi odigralo 2:2. Bizarnost toga je da je u vatrenim memorijama taj EP nastup tretiran kao jedan od najslabijih izdanja na turniru. Francuzi su tada bili “izlazeći” prvaci 2000. i u rekonstrukciji reprezentacije koja će dvije godine kasnije doći do finala SP-a u Njemačkoj...
Hrvatska u osam utakmica ima šest poraza i dva remija, nema pobjedu. Ona će se prije ili poslije dogoditi, jer će Hrvatska biti u nekom boljem trenutku, ali to neće promijeniti realne odnose između dvije nogometne stvarnosti. Zato jest razumljiva ambicija tome stremiti, ali ne treba taj dvoboj tretirati kao lajtmotiv Lige nacija, ili pogotovo ga ne treba tretirati kao pokazatelj koliko zapravo može, odnosno vrijedi Hrvatska.
Na tom planu se, nakon praktično tri godine depresivnijih tonova u općem doživljaju Vatrenih, odjednom počela osjećati nabujala rijeka optimizma. Bilo bi jako dobro, počevši od izbornika i igrača, da ne upadnu u zonu samozadovoljstva, jer je to ono što najmanje treba u ovom okruženju. Druga i uobičajena strana tog doživljaja je zona negative i obezvrjeđivanja.
Do SP-a u Kataru ima godinu dana i to je važan novi okvir u dočeku svjetske smotre. To uopće ne znači da je to dobar okvir. Nitko ne zna kako će se reflektirati nabijeni kalendar, poremećaj igranja i odmaranja tijekom ljeta, izostanak klasičnih priprema za Mundijal, a pogotovo je neizvjesno u kakvom će stanju reprezentativci koji su izgurali kvalifikacije stići do Katara...
U tom kontekstu važnost Lige nacija je možda i presudna priča. I osobito su značajne utakmice s Danskom i Austrijom da bi se utvrdile “zone kretanja, automatizama i najbolje aktere za uspješnost istih”. S Francuskom se ne može vježbati, nego se testira natjecateljski dril. No, kako je format ove Lige nacija drugačiji, Zlatko Dalić će sa suradnicima morati dobro odvagati kako ga odraditi. Prije svega zbog termina. Četiri utakmice u lipnju, unutar deset dana, izuzetan je fizički napor, a s obzirom na to da dolazi odmah nakon vrlo intenzivne klupske sezone, zasićenje igrača može biti veliki teret. Zbog poremećenog kalendara reprezentativni kandidati će praktično biti bez ljetnog odmora. Bit će to kraća pauza, jer će klupska natjecanja krenuti prije nego je uobičajeno, a kako bi se moglo stići kompenzirati mjesec dana u studenom/prosincu zbog prvog zimskog Mundijala.
Kalendar nudi dvije domaće utakmice, s Austrijom i Francuskom, što je dobar raspored za izazove unutar tri dana. Putovanje u Dansku i odmah u Francusku (tri dana između) spada već u tešku priču glede napora, odnosno rizika za zdravlje, u toj fazi potrošenih igrača.
U konačnici čini se da je najvažnije iskoristiti lipanjsku centrifugu za “kamp”. To bi značilo okupljanje kandidata, predstavljanje plana za Katar i način kako će se taj plan početi ostvarivati od utakmice Lige nacija. Rezultat je uvijek važan i prestižan, ali u kontekstu specifičnosti puta do SP-a, čini nam je potrebnijim da se u LN vježba scenarij za Katar. Provjeriti sve igrače, razbistriti glavni spisak i alternativu, te tesati atmosferu homogenosti grupe, kao i kompaktnost na terenu. Taj proces bi svoj vrhunac trebao imati u Kataru.
Zlatko Dalić je rekonstrukciju reprezentacije odrađivao u podužem razdoblju nakon Rusije. No, pravi iskorak u tom smislu učinjen je nakon nedavnog EP-a. Na tom je tragu, uz prolaz skupine kvalifikacija, porastao optimizam oko reprezentacije. No, brzina razvoja optimizma u našem okruženju je munjevita, i jedina brža varijanta rasta je defetizam s primjesama gromoglasnog obezvrjeđivanja. U tom smislu bilo bi mudro zadržati u reprezentaciji tišu misu, javno tretirati Ligu nacija kao pripremni period i nastaviti proces sazrijevanja “nove” reprezentacije. Bit će tu još puno prepreka i promjena. Tko zna, primjerice, u kakvom će stanju biti Luka Modrić za 12 mjeseci. Hoće li Ivan Perišić izgledati ovako moćno kao sada, pogotovo ako promijeni klub, slično kao i Marcelo Brozović. Hoće li Kovačić biti u izvanrednoj formi kakva ga je krasila od ovog proljeća u Chelseaju, ili hoće li Gvardiol prvu logičnu krizu i umora osjetiti baš u vrijeme SP-a, itd...
Hrvatska je ove jeseni ušla u dobar ritam i pogodila pravac za napredak. Do zime 2022. godine bit će puno izazova da se taj ritam zadrži i kvalitetno drže pravci jačanja. Imati pravac B je obveza, a i u tom smislu Liga nacija je zapravo jedina opcija da ga se utvrdi...