Prošlo je četiri godine od njegova debija u nogometu velikih dečki. Protiv Hajduka tog je 29. rujna 2012. imao samo 16 ljeta. Praktično dijete, ali ono koje je moralo preko noći odrasti jer je to nalagala “situacija i bliža perspektiva”.
Kad ste iz kadetskog bezbrižnog i razigranog života, na terenu i izvan njega, odjednom lansirani u medijsku orbitu kao “mali Messi”, ništa više nije isto kao prije. Pogotovo u Hrvatskoj, sklonoj krajnostima, pa se tinejdžera najprije digne u nebesa i od njega zahtijevaju čuda, a kada čuda, logično, izostanu, obećavajući učinci velikog talenta u očima javnosti postaju mali te krenu omalovažavanja.
Teška i nepravedna, koliko su teški tereti kako-tako normalnog nogometnog i osobnog sazrijevanja.
Sazrijevanje
Danas, četiri godine kasnije, Alen Halilović zreliji je nego prije, definitivno, ali, kao i u igračkom razvoju, proces sazrijevanja je i dalje u punom jeku. Nije uzalud mudra izreka sve u svoje vrijeme i u prirodnom (redo)slijedu. Zakoračivši u treću životnu dekadu, “mali” Halilović dovoljno je spreman za prve inventure i planove kako (pre)rasti u pravog Halilovića. Razgovarali smo dugo, o svemu što ga se tiče.
Ostavio je dojam iskrenog momka koji ne bježi ni od jednog pitanja, pristupom koji odudara od tipične teze da je pun sebe. Kod mladih će se natprosječno talentiranih ljudi samopouzdanje, gard prirodne samouvjerenosti i ulaska u rizik nerijetko smatrati arogancijom. Da nije tako, kakav bi to bio iznadprosječni talent. Da ne uđe u rizik driblinga, prodora kad drugi neće, preuzimanja odgovornosti, znači da nema jaku osobnost. Tanka je granica, doduše, između tog dobrog samopouzdanja i tvrdoglavosti. Pogotovo ako stvari ne idu kako treba, pa se na osporavanja prkosi nelogičnim dokazivanjima...
Ima li toga i u vašoj priči, tih posljedica pritiska kojim odete u grešku i nova osporavanja?
- Vjerojatno je bilo, ne mogu pobjeći od toga da sam imao grešaka koje su bile posljedice nestrpljenja ili naglašene želje za dokazivanjem, pogotovo u napetijim periodima karijere - kazao nam je u uvodu razgovora Alen Halilović, dajući odmah naslutiti da će ovo biti manje glamurozan a više realno nogometan i osoban razgovor.
Govorite u prošlom vremenu, znači li to...
- Ma ne znači ništa posebno. Hoću kazati da sam i ja kao i svi mladi igrači imao boljih i lošijih dana u nogometnom sazrijevanju. Mislim da je to nešto normalno, a pogotovo ako na tim greškama učiš i ne ponavljaš ih.
Mislite li da ih ne ponavljate više?
- Pa recimo da sam u procesu igračkog odrastanja te s 20 godina i sada već petom seniorskom sezonom karijere ipak imam određeno iskustvo. Daleko od toga da sam gotov igrač, treba još raditi, ispravljati greške i jačati vrline. Sada sam shvatio da će takav dril zapravo biti do kraja karijere; stalno raditi na sebi, održavati se i poboljšavati kako bismo spremno davali svoj maksimum, to je bit profesionalizma. Nisam rekao ništa novog, znam, ali jedano je kad ti o tome drugi govore, a drugo kada sam uvidiš i osjetiš te stvari.
To je natruha sazrijevanja. No je li to samo vaša priča? Javni je dojam u našem eteru da ste još tinejdžerski zaigrni, ležerni u pristupima, prilično lijeni...
- Uh, jeste me “nahvalili” (smijeh). Mislim, imam 20 godina i valjda je logično da budem nešto drugačiji od igrača koji imaju 30. Volim se zezati, družiti, slušati glazbu i pratiti druge sportove, kao i svi normalni mladi ljudi. No nije istina da sam zato lijen u radu ili na treningu. O tome recimo nije bilo spomena u Španjolskoj ili sada u Njemačkoj, nego samo kod nas. Zapravo je istina da se ponašam profesionalno i da se maksimalno trudim na treningu. Uostalom, imam i osobnog kondicijskog trenera...
Zanimljivo, o kome se radi?
- Mario Tomljanović, odličan stručnjak za kondiciju i sjajan čovjek. Pripremio mi je poseban program rada, jačam na planu fizičke kondicije i muskulature uopće. Već osjećam važne pomake. Tomljanović mi puno psihološki pomaže, pogotovo u teškim fazama, kad mi na terenu stvari ne idu kako bi trebale.
Kao i sada primjerice kad vam stvari zapravo na HSV-ovu terenu nikako ne idu?
- Točno. Nemam dobar status u HSV-u. Mislim da je to posljedica slabe komunikacije i odnosa s trenerom i stručnim stožerom.
U medijima se generirala teza o vašem prkosu zbog izostanka s Eura...
- Ah, što ja tu sada mogu. Mediji su prema meni u Hrvatskoj doista negativno nastrojeni. Sada kada ne igram pet od šest utakmica primjerice prevladaju napisi da mi je propala karijera, da sam gotov kao igrač, ništa od talenta i slično. Ne znam zašto je to tako. Bilo je na početku sezone dosta naših igrača koji nisu bili u prvom planu u klubovima, ali samo je u mojem slučaju to katastrofično tretirano. Nije fer, ali dobro. Na stvari na koje se ne može utjecati ne treba gubiti energiju.
Vjerojatno će se dojmovi mijenjati kad budete standardno igrali i pobjeđivali, davali pogotke i napredovali u reprezentaciji?
- To me samo zanima i tome sam podređen. Prvo igrati dobro u klubu, a potom se nametnuti za reprezentaciju. Unatoč svim preprekama na putu, siguran sam da ću radom i trudom povratiti te pozicije, odnosno zaslužiti reprezentativnu bolju budućnost.
VELIKI INTERVJU S ALENOM HALILOVIĆEM PROČITAJTE U TISKANOM IZDANJU SPORTSKIH NOVOSTI!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....