OPREZ, NIJE GOTOVO Hrvatsku ne čeka 'plitkos potokis'! Srećom, više nema ni vojne hunte ni maršala, a i Modrić se pokazao većim od lapana i šumadinaca

Slika veličanstvene vatrene noći na Maksimiru, punih tribina koje skandiraju Luki Modriću, Zlatku Daliću i Hrvatskoj, uz ljetošnji trijumf vaterpolista na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti, jedna je od najljepših sportskih slika po kojima ćemo pamtiti 2017. godinu.

Sjetite se samo kroz što su najbolji hrvatski nogometaši morali proći otpočetka kvalifikacija u jesen 2016. godine da bi došli do trenutka kad ih nacija razdragano nosi na rukama: sablasne prazne tribine u prve dvije utakmice protiv Turske i Islanda, opsadno stanje zbog najavljenog huliganskog udara i prekida proljetos protiv Ukrajine, dvodnevno kišno mučenje u blatu protiv Kosova, hladni i negativni prijem na Rujevici protiv Finske.

Dalić kao Prometej

Mučninu izaziva prisjećanje kako se ljetos olako (i ciljano) na križ pribijalo kapetana Modrića i Dejana Lovrena, kako su Modriću u njegovu Zadru pisali prijeteće grafite “Modriću, kur.. Mamićeva”, “Nije Beckham, nego ovca iz Obrovca”, “Zapamtit ćeš ovaj dan”… a oni koji ga danas časte desetkama pisali su nekrologe s naslovima “Luka, vrati kapetansku traku”, “Modriću, ti nemaš pravo igrati za Hrvatsku”, “Kapetan Modrić je sramotna slika današnje reprezentacije”…

Srećom, Modrić je bio iznad toga, pokazao se većim od svih tih “lapana” i “šumadinaca”, kako se s njima bez zadrške obračunava Igor Štimac. Pa nije prošlo ni mjesec dana kako je u jednim tzv. ozbiljnim novinama objavljena tzv. ozbiljna kolumna s naslovom “Ne navijati za ovakvu reprezentaciju je domoljubni čin”.

Upravo događajima i ishodu na Rujevici, pogotku Finaca u nadoknadi, možemo zahvaliti što je Hrvatska sada, samo tridesetak dana kasnije, voljena i slavljena kao “sigurni” putnik za Rusiju i što već crtamo ždrijeb SP-a u Moskvi, 1. prosinca.

Finski šok zaledio je Antu Čačića i u burnoj noći s petka na subotu 7. listopada primorao Šukera da u cajtnotu povuče najbolji potez i pozove SOS broj - svog Livnjaka Zlatka Dalića.

S umrtvljenim Čačićem, i da smo pobijedili Finsku 1:0 na Rujevici, sasvim je izgledno da bismo ziheraški potonuli u Kijevu i ostali bez dodatnih kvalifikacija.

Dalić se ukazao kao Prometej u našoj nogometnoj noći, pozitivnim stavom i pozitivnom energijom, zaraznim samopouzdanjem povukao je za sobom cijelu Hrvatsku.

Doslovno je upalio svjetlo i pokazao se kao Šukerov najjači potez u njegovu kaotičnom mandatu u kojem je najčešće pitanje “ima li predsjednika u avionu”.

Hrvatsku već vidimo u Rusiji, sa Šukerom ili bez njega, ali sigurno s Dalićem i zapravo je čudno da Šuker, koji nije odustao od novog mandata, već nije jače kapitalizirao tu, po svemu, vrhunsku odluku u stilu rješenja kojima je presuđivao utakmice kao najbolji strijelac Vatrenih u povijesti.

U toj povijesti nije se naodmet prisjetiti da Grci i nakon poraza 1:4 sigurno nisu otpisali Rusiju i da su takvi preokreti, do kojih se dolazi svim sredstvima, već bili viđeni na njihovim stadionima. A i naše momčadi pamte “nemoguće tragedije”.

Moćni, veliki Hajduk sedamdesetih godina prošlog stoljeća, s legendarnim Tomislavom Ivićem, Šurjakom, Buljanom, Jerkovićem, Mužinićem, Žungulom, u Kupu prvaka 1974. godine, na Starom placu razbio je francuski St. Etienne sa 4:1, da bi u uzvratu nakon produžetaka ispao sa 5:1. Još u 60. minuti bilo je 1:1…

Isto se Hajduku ponovilo s Francuzima početkom osamdesetih. Splićani su na Poljudu razmontirali jaki Bordeaux sa 4:1, trener je bio Pero Nadoveza. Mladen Delić je glasom u visine dizao Nikicu Cukrova, a u uzvratu je Hajduk bio deklasiran sa 4:0.

Zvezdina kalvarija

Prije šest godina Dinamo je u Maksimiru već slavio ulazak u Ligu prvaka pobjedom i briljantnom partijom Sammira nad Malmöom 4:1, a u uzvratu se provukao s porazom od 0:2 i čudesnim obranama vratara Kelave.

U Grčkoj se pak i danas pamti kako je 1971. godine Panathinaikos u polufinalu Kupa prvaka izbacio Crvenu zvezdu. Sve što se kasnije govorilo i što je isplivalo oko tih utakmica upozoravajuće je za Hrvatsku, pa makar i 46 godina poslije.

U prvoj utakmici na Marakani, tada neprikosnovena Zvezda, vođena trenerom Miljanom Miljanićem, sa sastavom reprezentativaca (Dujković, Đorić, Pavlović, Bogičević, Krivokuća, Karasi, Aćimović, Filipović, Džajić….) pomela je Grke 4:1. U paklu Atene izgubili su 3:0 i Panathinaikos je napravio povijesni uspjeh i prošao u finale Kupa prvaka na Wembleyju protiv Ajaxa.

Grkinje i kuverte

Godinama kasnije vrtjele su se priče da je Zvezda prodala utakmicu, da su svi igrači dobili televizore u boji, tada posljednji krik tehnologije, da su ih u hotelu dočekale zanosne Grkinje i kuverte s novcem ispod jastuka. Igrači, po povratku izvrgnuti progonu u Beogradu, tvrdili su da su bili drogirani, da im grčki navijači nisu dopustili spavati, da su im Grci ubacili nešto u juhu, da su bili oduzeti i nesvjesni gdje se nalaze.

Novu istinu prije koju godinu iznijela je udovica ondašnjeg grčkog diktatora, generala Papadopulosa, koji joj je priznao da je utakmicu kupio od diktatora Tita. Grčkoj vojnoj hunti trebala je međunarodna promocija, Titu su, kao, trebali neki grčki naftni resursi, nogomet je iskorišten za tajni posao ispod stola.

Ulog je i sada golem, pregolem da bi se Grci unaprijed predali. I stoga se ne smijemo zanositi da će izlet u Pirej biti plitak potok, “plitkos potokis”.

Mudro je nedavno rekao Ivica Osim “buni se k’o Grk u zatvoru”, neće odustati dok ne ispuca sva dopuštena i nedopuštena sredstva. Srećom po nas, više nema ni vojne hunte ni maršala…