Josip Stanišić i Josip Juranović vratili su se nakon ozbiljnih ozljeda koje su ih cijelu jesen držale na tribini ili uz televizor, to je veliki dobitak za Vatrene jer za Francuze će trebati njihove kvalitete u najboljem svjetlu.
Izbornik je "našao" i dvojicu kojima je premijerno uputio poziv: Franju Ivanovića i Tonija Fruka. Nadaju se i prvim minutama, koje je Ivanoviću Dalić "između redaka" najavio na Stade de Franceu, što ne znači da se neće dogoditi već u Splitu, ali najveći dobitak Hrvatske u odnosu na jesenske utakmice u Ligi nacija mogao bi biti Ivan Perišić.
Od igrača koji je lani u državnom dresu krpao rupe na desnom boku, Perišić je ponovno postao strijelac i čovjek odluke, sofisticirano oružje za koje protivnici ne uspijevaju dokučiti odgovarajuću obranu. Vrativši moć, golove i asistencije, pokazao se sposobnim nuditi kvalitetu više. Igrač takve klase itekako nam je nedostajao.
Zlatko Dalić najavio je da se Perišić vraća na napadačku poziciju, što je jedino logično jer najbolje u karijeri dao je kao krilo, desetak godina bio je udarna igla ofenzivne igre Vatrenih.
Posljednja iskustva na Poljudu za njega su bila gorka i vjerojatno bi ih najradije zaboravio. Odlazak iz Hajduka u kontroverznim okolnostima, utakmica s Portugalom gdje je dobio zadaću juriti za Leaom, iako je on i više nego hrvatski Leao, te zvižduci hajdučkog puka.
No, s Perišićem u napadu hrvatski kozmos ponovno je u ravnoteži, a šanse Vatrenih da odigraju dobru utakmicu rastu. Iako je srušio Juventus i zabio Arsenalu, Francuska će za njega biti najvažnija utakmica u dosadašnjem tijeku godine. Doživio je ono za što su mu davali male šanse: ponovno je nositelj igre Vatrenih, čovjek od kojeg se očekuje da povuče ekipu protiv jedne od najboljih reprezentacije svijeta.
Još prije nekoliko mjeseci mnogi su kategorički tvrdili da izbornik griješi što ga uopće zove. To je bitno za Hrvatsku, ali i njegov osobni trijumf. Osim toga otišao je iz Hajduka, a nije zabio gol na Poljudu, što mu je ostalo nedosanjan san i ekstra motiv. Od svega vjerojatno bi ga najviše veselilo da mu navijači daju podršku kakva dolikuje velikanu hrvatskog nogometa, međutim teško će izbjeći zvižduke dijela publike, kao što je bilo i u studenom.
To je za njega emocionalno iskušenje najvećeg ranga, no ocjenujemo da je dovoljno stamen i čvrst da sve izdrži. Čovjeka koji kaže da trenira po 10-12 sati dnevno, koji grize kao da se tek probija, a ima toliko iskustva, ništa ne može smesti. Iako je i on krvav ispod kože i, što je bitno, ako smo dobro upućeni, ne osjeća se krivim zbog "kratkog spoja" između njega i Hajduka.
U tekućoj sezoni ima devet golova i devet asistencija za PSV Eindhoven, više je djelovao kao desno nego lijevo krilo, pa je moguće, kako mu je to nova praksa, da se ponovi i u hrvatskom dresu. Premda izbornik nije bio decidiran kako će igrati Vatreni, Perišića očekujmo u toj roli, bila obrana s četvoricom ili trojicom, dakle sustav 4-3-3 ili 3-4-2-1. Njemu je svejedno.
Proteklo je 14 godina od debija 26. ožujka 2011., u 140 nastupa zabio je 33 pogotka, po čemu je na diobi drugog mjesta s Marijom Mandužukićem, iza rekordera Davora Šukera (45). Prati ih Andrej Kramarić s 30.
Taj jedan gol protiv Francuza treba mu za povijest, osobno ispunjenje i prepravljanje arhiva. Za prvi pogodak na Poljudu, drugo mjesto na ljestvici Vatrenih svih vremena i golemu satisfakciju nakon "križnog puta" koji je prošao.
No, i ako ne bude strijelac i Hrvatska ne odigra dobru utakmicu, ništa se tragično neće dogoditi, najvažnije je da reprezentacija ponovno dobije prodornog i brzog igrača u napadu, da opet može igrati "normalan" nogomet s više balansa i okomitosti.
Spreman i pravi Perišić jača Vatrene najmanje 20 posto. Koliko ćemo točno od toga dobiti ovog četvrtka? Idealno bi bilo da imamo mlade "rakete" koje bi navijestile novo doba nacionalne vrste, ali među Hrvatima rijetko se rađaju nogometaši koji posjeduju i klasu i brzinu pa "novog Perišića" tek čekamo. Najbliži po profilu među pozvanima je Franjo Ivanović. Međutim, izbornik i stožer lakše dišu upravo zato što je Perija ponovno na radnoj temperaturi.
Francuska je bila prva zemlja u koju je otišao od kuće, kao 17-godišnjak prešavši iz Hajduka u Sochaux, protiv Francuske je 29. ožujka 2011. godine prvi put zaigrao u startnoj postavi za A reprezentaciju, nakon prethodnog debitantskog ulaska s klupe u Gruziji, taj prijateljski sraz okončan je na Stade de Franceu 0:0, Tricolori su protivnik kojem je zabio jedan od najljepših golova, 2018. u finalu Svjetskog prvenstva, za tu zemlju i reprezentaciju životno je i sudbinski vezan. Ali, za razliku od suigrača koji su slavili u Parizu 2022. u Ligi nacija 1:0, on još nema pobjedu jer zbog ozljede nije igrao.
Komentari (0)
Komentiraj