Izgubljena je utakmica, ali nije Euro, to je poruka hrvatskih reprezentativaca koja je bitna za navijače jer među Hrvatima sve je više frustracija i defetizma.

Pet minuta trajao je muk nakon poraza. U utrobi Wembleyja, u svlačionici Vatrenih, bila je “grobna tišina“. Znali su koliko je domaćin jak, ali izašli su na teren osvjetlati obraz svjetskog doprvaka s nadom da će uzeti barem bod. U jednom času kapetan Luka Modrić i Dejan Lovren podviknuli su i prekinuli “karmine“:

- Glavu gore! Ajmooo… Razbit ćemo Čehe - izgovorio je ponešto od toga svaki od njih, reagirao je i Ivan Perišić i ostali senatori:

- Dobit ćemo sljedeću utakmicu, bolji smo - tješili su se i hrabrili.

SRDJAN VRANCIC/CROPIX

Zlatko Dalić obratio im se:

- Što je bilo, bilo je, pred nama su dvije utakmice u kojima moramo doći na svoj put.

To je skraćeni opis iz “sobe“ hrvatske reprezentacije nakon uvodnog nastupa na Euru, a ista pjesma vrtjela se i dva kasnija dana u Rovinju. Svi znaju da nikad nismo prošli dalje kad smo pali na startu, ali nema predaje. Vatreni nisu potonuli nego su pobjesnjeli što nikako da dođu na svoje.

Znanje, strategija i moć

Poraze svatko na svoj način doživljava, netko će klonuti duhom, kod drugog će proraditi inat i “nabrijat“ će se još jače. Zlatko Dalić u svlačionici ima i jedan i drugi tip karaktera. Možda su pojedini i pokisli, zato i to bodrenje, dizanje borbenog morala koje su priredili kapetan i senatori.

Po pitanju želje i vjere Hrvatska nije rekla zadnju riječ. Iz reprezentacije dobivamo signale da su uvjereni u trijumf u petak, koliko god cijenili Čehe, što Dejan Lovren i Šime Vrsaljko nisu krilu u javnom nastupu. To su igrači koji tako funkcioniraju i razmišljaju. Oni ne bi unaprijed priznali gubitak susreta niti Francuskoj. Makar od nje redovno dobivaju “po glavi”. Drugo je pitanje kakvo je samopouzdanje pojedinaca. Neki djeluju u grču, nema slobodnije igre, driblinga, individualnih majstorija, kao da su u strahu od pogreške i kontre, a obrana i tako nije pretjerano sigurna. Vatreni drže sve u svojim rukama i smatraju da su apsolutno u turniru, čak ih još više “pali“ da naprave što se nikad nije dogodilo, da prođu nakon uvodnog poraza. Međutim, osim volje i odlučnosti treba znanja, strategije i moći. U Glasgowu je trenutak da se oslobode okova i predstave u najboljem izdanju. Ako neće ovog petka, pitanje je hoće li na Euru imati još što kazati. Ili će 22. lipnja kući.

BORIS KOVACEV/CROPIX

Atmosferu redom hvale, ali i ona bi bila bolja da se pobjeđuje. Igrači koji nisu zadovoljni neigranjem zasad se drže kolegijalno. Mnogi misle da moraju biti u sastavu, pojedini na učinku na Euru grade šanse da naprave ljetni transfer jer žele promijeniti klub, a pravih ponuda nema ili ih je malo. Tržite je u krizi pa je bljesak na kontinentalnoj smotri idealan odskočna daska. Međutim, kad izađeš na teren trebaš pokazati da si taj. Da si sposoban pridonijeti uspjehu nacionalne vrste. Imamo golem broj onih koji misle da moraju igrati, a kad krene utakmica malo pravih i dovoljno kvalitetnih na terenu. Svjesni su kako je konačno vrijeme da se iskažu.

Zlatnu loptu se sluša

Luka Modrić po habitusu nije nametljivi lider, ali je Zlatna lopta i njega se sluša. Na Euru nije došao tek da ga igra, želi napraviti još jedan zapažen rezultat, iako i sam kaže da je svjestan kako ne treba ovog časa razmišljati o reprizi Rusije.

Možda bi neki i zapali u apatiju, ali dečki koji su prekaljeni u najtežim bitkama, poput Modrića, Lovrena, Perišića… nisu im to dopustili. Hrvati će s optimizmom i vedra čela u Škotsku. No, kakvu igru će nam prirediti, to nas zbilja jako zanima.