Rakitić u reprezentaciji nikad nije zasjao koliko je trebao, ali opet je bio igrač bez kojeg se ne može

Spustio se dolje u klupko. Pogledao je, smireno, jesu li svi unutra, čuju li ga. Onda je, strastveno i zanesenjački, a kapetanski kazao: “Luka nas je spasio toliko puno puta, sada je red da mi spasimo njega. Subašiću sam rekao: Uživaj, jer ovo će biti tvoj trenutak...” Bio je vruć. Bio je - vođa. Par trenutaka potom, hladan kao špricer, smjestio je loptu u desnu, a Schmeichela u lijevu stranu...

Taj trenutak, ta utakmica, to prvenstvo, i taj mjesec ostat će vječna uspomena na čovjeka koji je jučer odlučio kazati zbogom hrvatskom dresu.

S Hrvatskom je, eto, postao viceprvak svijeta, igrajući ponosno 106 puta, uz 15 golova i 16 asistencija. Bio je najbolji igrač finala EL, zabio je u finalu LP-a, dva je puta bio u momčadi sezone La lige, jednom u momčadi sezone Europske lige te Lige prvaka, a 2015. se ovjenčao titulom najboljeg nogometaša i sportaša Hrvatske.

DAN MULLAN/Getty Images

Brojke, dakle, stoje iza njegova imena. No, živeći u sjeni Luke Modrića, dojam je da Ivan Rakitić reprezentativno nikada do kraja nije zasjao u mjeri u kojoj je trebao. Igrajući najbolji nogomet karijere, dugo se tražio i u taktičkim lutanjima naših izbornika, čime je Raketa dugo, predugo postajao igrač bez kojeg se može. Što je i utjecalo na njegovu odluku da bi možda bilo najbolje otići i posvetiti se klupskoj karijeri. Sve do dolaska Zlatka Dalića, koji je - napokon - uspio uglazbiti simfonijski orkestar u kojem će i on i Luka postati jednako važni. I štovani.

Govorili su, eto, da nije brz, da nije snažan, da nema svoju poziciju, da nije srednji vezni, da treba mijenjati sustav da ga se iskoristi kao “desetku”, da igra u leru, da statistički ni formacijski, jednostavno, nije taj.

A onda ga je Dalić “izmislio”, a zapravo napravio jedino logično, koristeći sve ono što Rakitić jest. Nešto što je Hrvatskoj, konačno, donijelo to srebro... U 30. godini postao je dominantan ne samo u klubovima nego i u reprezentaciji. I napokon je dočekao satisfakciju koja ga je izjedala, jer Raketa je sam sa sobom, ponajviše, prolazio skepse svoga reprezentativnog učinka. I takav, ostvaren i učinkovit, sretan a iskorišten, ispisao je rusko srebro.

Otkad se prije 13 godina zahvalio Švicarskoj i dao cijelog sebe Hrvatskoj, Rakitiću je bilo bitno isključivo da je tu. I da može pomoći. A dok smo svi mi tragali za mitovima te zbrajali i oduzimali sve pluseve i minuse u odnosu na Luku Modrića, jednostavno smo zaboravili na dečka koji je oduvijek ovdje, među nama. I koji se, u međuvremenu, dok su se svi svojski trudili uspoređivati i mjeriti karijere Luke s ostatkom ne samo Hrvatske nego i regije, tiho nametao kao jedan bez kojeg, zapravo, ne možemo.

Ivan Rakitić je zadužio hrvatski nogomet. I njegov je odlazak silno težak. Jer, te kopačke nisu baš ugodne, ali on ih je znao nositi. Ostaje pitanje zašto sada, a ne nakon Eura, zašto naprasno, sa 32 na leđima, dok se još može dati. Na to će, jednom, odgovoriti sam, no dotad, valja skinuti šešir i poručiti: chapéu, velemajstore...