REPORTAŽA: VATRENI U PORTUGALSKOM BEVERLY HILLSU Policija u stopu prati hrvatske zvijezde, Modrić i Cristiano posvađali konobare, gosti gledali u čudu

Vjerojatno se isplati odabrati Algarve za turizam, ne bi avion iz Stuttgarta inače bio krcat pred kraj ljetne sezone, a kako grade igrališta i trening-centre za klince iz cijele Europe i ponešto šire, niskobudžetne kompanije koje ovdje masovno ateriraju neće ostati bez posla ni preko jeseni. Iako je Farense drugoligaš, a Estadio Algarve reprezentativni primjerak podizanja objekta za Euro s više od 30 tisuća mjesta koji nema poštenu svrhu.

Možda bi Portugalci, da su računali kako će se Hrvatska vinuti do svjetskog srebra adresirali utakmicu u Porto ili neku drugu nogometniju lokaciju, no kad bismo vidjeli Quintu do Lago? Ili obližnji Vale do Lobo? Naslovnice ovdašnjeg elitnog turizma. Nisu to samo resorti uz more, nego osmišljeni, pomalo bajkoviti krajolici uvučeni u kopno, grandiozne vile okružene zelenilom i terenima za golf, s brežuljcima, portugalski Beverly Hills. Uređeno, dotjerano, često novo, mediteranska vegetacija…

Šokovi u zračnoj luci

Tu rado dođu Nijemci, ali prednjače Englezi, u tom apsolutnom luksuzu, gdje je cijena kvadrata stambenog prostora pet tisuća eura, kao nigdje u državi na krajnjem zapadu kontinenta, borave hrvatski reprezentativci koji su već prvog dana privukli pozornost. Policija u civilnom automobilu prati ih 24 sata. Zlu ne trebalo...

Za novinara koji prvi put sleti u Faro doživljaji regije Algarve mijenjali su se filmskom brzinom. Počelo je sa šokovima odmah u zračnoj luci. Najam automobila očito je mnogima praksa kako bi krstarili obalom, tik do aerodroma stoji desetak renta-a-car kuća, a pred Sixtom gužva k’o da se dijeli badava. Morate uzeti broj kao u banci i čekati. Čekati. Nakon najmanje pola sata pozove me čovjek, predam mu rezervaciju konkretnog automobila napravljenu u Zagrebu preko agencije, Fiata 500, upisuje, gleda, traži putovnicu i vozačku, razmišlja, vrti glavom i nestane… Stojim, nema ga, pet minuta, slušam za drugim pultovima pregovore, čuđenja ljudi zbog visokih pologa “čak tisuću petsto?“, snebivao se jedan mladić, a odrješita djelatnica počela gubiti živce:

- Uzimate ili ne uzimate, nema trećeg.

Specijalan slučaj

Prođe deset minuta, vratio se moj čovjek. Gleda me:

- Gospodine, vi ste specijalan slučaj. Takvog otkako radim u Sixtu još nisam vidio. Morao sam otići kod nadzornika da pregleda vašu rezervaciju.

I pokupi se, i nema ga, i ured se gotovo isprazni, svi su već na cestama… Eto ga opet, s pratnjom, razgovaraju na portugalskom.

- To je naš kontrolor - predstavi ga.

Priključi se i treći. U jednom času kaže:

- Dobro je, četiri potpisa i možete podignuti ključ.

Fićo i djetinjstvo

Pa recite mi zašto je trebalo više od sat vremena da dobijem auto?, nisam mogao zatomiti znatiželju.

- Još nismo imali klijenta kojem je tako unaprijed sve plaćeno i rezervirano da vam nismo imali zbog čega autorizirati kreditnu karticu. Aleluja.

Da i u agenciji koja radi za Hanza Mediju nekoga matiraju, da mi nema na čemu uzeti lovu? Nisu mogli sakriti šok, a ni ja. Vole u rent-a-car kućama naplatiti štošta, ako ne vratiš opran auto i slično… Srećom, čim sam ušao u Fiću i krenuo pitoresknim pejzažima Portugala, na njih sam zaboravio. Fićo me vraća u djetinjstvo. Današnji su moderniji, ali zapravo djeluju slično.