Nije ovo priča za tugu, iako je teško zatomiti osjećaje kada netko spomene taj 20. lipnja 2008. godine. Beč je gorio, a lakonoga, mlada hrvatska mezimica krčila je put prema slavi. Međutim, hoće to u nogometu, dogodio nam se - Semih Sentürk. Ostatak priče znate...
Uglavnom, Hrvatska se vraća na kultni Prater prvi put od tada, nakon 14 godina tek je jednom svratila u Austriju, ali u Klagenfurt, gdje je s Austrijancima igrala prijateljski susret. Ali Prater, odnosno Ernst Happel, čeka već 14 godina.
Pletikosa; Ćorluka, Šimunić, R. Kovač, Pranjić; Srna, N. Kovač, Modrić, Rakitić; Kranjčar; Olić. To je bio sastav koji je izbornik Slaven Bilić suprotstavio Fatihu Terimu, to je bila momčad koja je stigla na prag polufinala, ali na kraju ekipa koja je na terenu ronila najiskrenije suze, iz kojih je stizao onaj tupi bol nemoći. To je ujedno bila utakmica u kojoj se kalila patina izvrsnosti Luke Modrića.
"A few good men" kojima je bio okružen već davno ne korača travnjacima u "vatrenom dresu"; Pletikosa je član Saveza, Ćorluka i Olić Dalićevi su pomoćnici, braća Kovač i Pranjić u trenerskim su vodama, Šimunić s Kranjčarom vodi hrvatske klince... od svih koji su tamo bili još Rakitić egzistira u profesionalnom nogometu, kao i Nikola Kalinić.
A jedini, dakle, koji je ostao "tu" i u međuvremenu izrastao u ponajboljeg veznjaka svijeta, dobitnika Zlatne lopte, legendu Reala i najuspješnijeg i najvećeg hrvatskog igrača svih vremena, Luka Modrić, i dalje je tu. I bit će, kako stvari stoje. A to je za Hrvatsku sjajna vijest.
Ovo je u biti podsjetnik na Beč kao putokaz kapetanu, koji ga je kroz golgotu i teška ispadanja, poput ovog od Turske, pa i onog 2016. kontra Portugala, vodio, tesao i gradio kao arhitekta monumentalnog ruskog zdanja, velikog poput čuvene moskovske katedrale Vasilija Blaženog.
Borbe s najvećima
Iz današnje perspektive Beč je bio u mnogočemu važan jer tamo je Bilić sa suradnicima udario temelje nove generacije, spremne i gladne iskoračiti iz sjene brončanih "vatrenih". Ta 2008. i taj Euro označeni su svojevrsnom prekretnicom, koja se malo-pomalo počela zidati dvije godine prije na SP-u u Njemačkoj, ali glavni orijentir bila je Austrija. Odnosno, konkretno, baš Beč. S hordama navijača iza sebe, "vatreni" su igrali moderan nogomet i ogrnuti vjerom nacije počeli su vjerovati. I deset godina kasnije svoj su san konačno i dosanjali...
Ovaj Beč danas praktički je svojevrsni déjà vu.
Zlatko Dalić je, naime, u međuvremenu oformio novu generaciju, koja je u intermezzu između Rusije stasala i sada opet djeluje svježe, opasno, moćno i spremno. Senatorima je ubrizgana glad i poletnost klinaca koji opasno nadiru, a to cjepivo stvorilo je homogenu grupu, koja je (opet!) i sebi kroz ovu Ligu nacija pokazala du su još jednom spremni za fight s najvećima.
Početak nove ere
Beč će u nedjelju ponovno gorjeti, iza nacionalne mezimice stat će 20 tisuća navijača i bit će to savršeni recept za ispraćaj "vatrenih" prema Final Fouru, u koji svi vjeruju, ali još važnije i prema Kataru. Simbioza je prisutna, samosvijest također i u tome svemu možda je i simbolički da nova era hrvatskog reprezentativnog nogometa ponovno starta u tom Beču.
I da isperemo taj kebab iz usta. I da udarimo novi temelj novog velikog rezultata. Jer, kako se približavamo Beču, ne pada nam na pamet Suzy F, kao Štuliću u sjajnom hitu, već memoari Luke i prijatelja, koji su se kovali u ovom predivnom gradu i stadionu koji u čeliku skriva i jednu hrvatsku tugu. Tu sjetu treba u nedjelju navečer pretvoriti u sreću, obračunati se s prošlošću ovoga mjesta, ali i osječkog šamara, i na ovom travnjaku otvoriti još jedno trijumfalno poglavlje debele "vatrene" knjige. Istrčati iz sjene koja nas ovdje prati i otrčati prema Final Fouru Lige nacija, i odjahati u suton predvečerja Svjetskog prvenstva. S mamuzama punima samopouzdanja.