Bilo bi vrlo nekorektno prema dobroj momčadi Švedske kazati da je njena pobjeda posljedica očajne igre Hrvatske. Švedska je osvojila tri boda zato što je odigrala kompaktno, čvrsto i tehnički vrlo kvalitetnu utakmicu. Od prve minute domaćini su djelovali kao momčad koja ima (barem) brzinu više, izvrsno pokriva cijeli teren i nameće tempo koji ova Hrvatska nije mogla pratiti. Švedska je radna momčad, bez osobitog talenta, osim što Kuluševski djeluje kao igrač koji ima nešto više od drugih.
No, ono što moraju raditi u 4-4-2 sustavu Šveđani odlično odrađuju. Naravno, uvjerljivost u igri, koja je bila očita sve do autogola kojim je Hrvatska smanjila prednost, uvelike je olakšana iznimno lošom partijom Hrvatske. Zbilja se teško sjetiti, i u nekim izgubljenim utakmicama, da je selekcija Vatrenih izgledala ovako nemoćno, bez ikakve ideje, taktički neuredna i igrački neraspoložena…
Zlatko Dalić odlučio je suprotstaviti švedskim kolegama formaciju 4-2-3-1. U posljednjoj je liniji upario Ćaletu-Cara i Pongračića, desno je postavio Uremovića i lijevo Barišića. Dva pivota trebali su biti glavni redatelji igre, Kovačić i Modrić, dok je ispred njih Vlašić bio zadužen da se kao ofenzivni vezni ubacuje između linija i remeti suparnički defenzivni blok. Brekalo i Perišić na krilima te istureni Budimir zaokružili su postavu koja je u teoriji izgledala sasvim dobro i taktički logično. Kad je Luka Modrić izgubio nekoliko lopti u ranoj fazi utakmice te tome pridodao i nekoliko nepreciznih pasova, dalo se nazrijeti da će ovo biti jako teška večer za Hrvatsku. Naš glavni igrač bio je daleko ispod svojih standarda, a kad je to tako, onda je reprezentacija u velikom problemu. Daleko od toga da si Modrić ne može dopustiti neku slabiju reprezentativnu večer, nakon što je godinama motor Vatrenih. Problem je što u izostanku njegova standardnog učinka nema onda tog igrača, ili cjeline, koja će znati i moći povući momčad kad je u tiltu kao sinoć…
Govoriti o nekoj taktičkoj tematici gotovo da i nema smisla. Da bi neka momčad mogla pokazati neku ideju igre, odnosno da dade naslutiti čemu teži ona prije svega mora biti energetski puna, a onda i 100 % fokusirana. Hrvatska u Solni nije izgledala kao koncentrirana momčad, a ono što je najviše upadalo u oči to je energetska praznina. Dalićeva je momčad trčala kao da ima utege na nogama, nije bilo logičnih dupliranja kad se napadalo, izostala je i natruha agresivnosti. Definitivno prazna momčad na energetskom planu, a zašto je to tako trebat će detektirati izbornik sa suradnicima.
Kad je u pitanju fokusiranost, onda ćemo istaknuti samo dva trenutka koji o tome jasno kazuju odnose stanja. Prvi gol Kuluševskog dogodio se nakon što je taj snažni igrač jednostavno otresao zakašnjelog Kovačića, a onda se uspio i naštimati za šut jer mu stoperi nisu stigli ući u blok. Drugi gol nakon kornera je školski primjer nedopustive površnosti u čuvanju igrača, pa je Danielson kao na treningu utrčao na prvu vratnicu i ciljao suprotni kut udarcem glavom.
Reakcija Vatrenih u drugom dijelu bila je mlaka. Djelovalo je kao da imaju drugi, agresivniji i poduzetniji stav, no konkretizacija tog pristupa bila je mlaka. Bez energije i poglavito bez ideje. Većinom jalova dodavanja, bez okomitosti, s igračima koji su bez lopte bili statični te kao takvi prilično jednostavni za čuvanje.
Zlatko Dalić, izuzmemo li prisilnu izmjenu zbog ozljede Uremovića, te iscrpljenog Budimira, nije povukao konkretniji taktički potez i promjenu koja bi možda razdrmala momčad sve do 77. minute. Naposljetku, i on i reprezentacija mogu biti presretni što im je autogol Danielsona, kao i nekoliko velikih promašaja u šansama Šveđana, donijelo ipak rezultat koji još drži otvorene šanse za treće mjesto u skupini. To, međutim, ne mijenja loš dojam sinoćnje predstave. I kad se to naglašava, nema to veze s “napadima na nekoga” ili “narušavanje atmosfere”, nego isključivo s prikazanim izdanjem protiv Švedske. Jedno od lošijih Vatrenih izdanja u dugo vremena...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....