Ivan Perišić deveti je Vatreni u Klubu 100, a jubilarni deseti mogao bi postati Domagoj Vida. Ako posustane u reprezentativnim nastupima, drugi je kandidat Mateo Kovačić.
Perišić je s Armenijom zaokružio veliku etapu opusa koji traje deset godina jer debitirao je u ožujku 2011. u porazu od Gruzije u Tbilisiju. Radilo se o kvalifikacijskoj utakmici za Euro. Slaven Bilić gurnuo ga je u vatru iz mlade reprezentacije, gdje su mu šansu dali upravo današnji "stožernici“ Zlatko Dalić i Dražen Ladić. S time što je tada Ladić bio izbornik.
Perišićeve riječi kako će za Hrvatsku igrati dokad ga izbornik bude trebao i nikad se svojom voljom neće oprostiti govore da bi konačna brojka mogla biti i značajno veća. Možda "pokuca na vrata“ Dariju Srni, koji ima 134 nastupa, a teško je reći i Luki Modriću jer pitanje je na kojoj će se cifri veznjak Reala zaustaviti.
Perišić je čovjek koji je bio najbolji igrač najveće pobjede Hrvatske u povijesti. Iako je Mario Mandžukić zabio gol svih golova koji je Vatrene odveo u finale Svjetskog prvenstva, upravo je Perišić bio strijelac za 1:1 u dvoboju s Englezima u Moskvi i asistent Mandžukiću, te po FIFA-i i gotovo svim medijima broj 1. Kad ništa drugo ne bi napravio, spadao bi u red najvažnijih i najboljih igrača koje je Hrvatska imala. No, njegova je ostavština daleko bogatija...
U Rusiji je zabio tri gola, a prije polufinala izbornik Dalić je razmišljao startati bez njega. Na kraju je zaključio kako "Perišića nikad ne treba ostaviti na klupi". Na velikim natjecanjima zabio je sedam pogodaka. Dva u Brazilu, gdje je bio najbolji hrvatski nogometaš, također dva u Francuskoj 2016. godine, kad je imao status junaka u pobjedi nad Španjolskom 2:1, i tada zbog gola i asistencije…
Poput pogodaka nikad nećemo zaboraviti ni njegovu vratnicu koju je pogodio u osmini finala Eura 2016. godine s Portugalom u Lensu. Igrala se 116. minuta, iz kontre je Quaresma poentirao za 1:0 i ta slika ostat će kao jedna od tragičnijih u povijesti hrvatskog nogometa. Nešto nalik Beču 2008. godine. I u Rusiji je imao stative koje dižu živce s Rusima i Englezima, međutim, tada je sve naplatio.
Perišić je prvi Hrvat koji je zabio u finalu Svjetskog prvenstva, on je junak naše najveće pobjede, ali nije isključivo blistao u završnicama. Bio je najbolji igrač Vatrenih u kvalifikacijama za Euro 2016. godine, a pogotkom Malti za 1:0 donio je izravan plasman. Od 26. ožujka 2011. u 99 utakmica dao je 27 golova. Do Velike Gorice i Armenije kao slavljeničkog nastupa.
Njegova karijera dobro je znana, no prilika je za podsjetiti na ključne točke: Omišanin je igračke snove imao u Hajduku, ali sam 17,5 godine, odlukom oca, napravio je transfer u francuski Sochaux. Više od dvije i pol godine nitko za njega u Hrvatskoj nije pitao. Nije pozivan niti u kadetsku, niti u juniorsku reprezentaciju, tek su mu Dražen Ladić i Zlatko Dalić ponudili šansu u U-21, i to zbog poznanstva s njegovim tadašnjim menadžerom Tončijem Martićem. Kod nas se već mislilo da je propao u tuđem svijetu, ali nije se dao i izdigao se poput Feniksa.
Ugovor s Interom veže ga do 2022. godine, u tom je klubu od 2015. s jednom sezonom posudbe u Bayernu. Konačno je osvojio i scudetto, sada ima i europski naslov, i dvije njemačke te jednu talijansku titulu, osim toga tri njemačka Kupa i jedan Superkup. Bio je napadač, čak i najbolji strijelac belgijske lige u Clubu Bruggeu, i veznjak, a protekle sezone kod Antonija Contea lijevi bočni.
Kažu Omišani da je u školskom dobu znao samo za dvije stvari: loptu, koju je nabijao po cijele dane ponekad izazivajući i nervozu susjeda zbog buke, i - očevu farmu kokoši nesilica, gdje je zajedno s prijateljima skupljao jaja. Tada su ga zvali Koka, sad mu je nadimak Perija.
Trener Alain Perrin u Sochauxu ekspresno ga je priključio prvoj momčadi, zgrabivši ga na probi, ali to je zapravo bio zametak novih muka. Perrina su ubrzo smijenili, novi trener degradirao ga je u juniore, u Sochauxu se danas svi kunu da je bio najveći talent kojeg su tamo vidjeli, ali u to doba gurali su ga u zapećak. Kiptio je kao ekspres-lonac. Uletio je menadžer Tonči Martić, koji ga je sa svojim belgijskim vezama plasirao u Roeselare. Ostalo je povijest. U Clubu Bruggeu postao je najbolji strijelac Belgije, s 22 godine kupila ga je Borussia Dortmund, no Jürgen Klopp došao mu je kao kost u grlu. Samo zbog njega nije ostao među Crno-žutima i doživio finale Lige prvaka 2013. godine. Perišiću, koji je uvijek vjerovao u sebe, teško bi padalo svaki put kad bi vidio sastav bez svojeg imena. Tih je dana prijateljima znao govoriti:
“U redu Reus, u redu Götze, pa neka bude i Kagawa, ali Grosskreutz, da igra Grosskreutz, a ne ja, to nikako ne mogu prihvatiti”.
No, tom Kevinu je u osobnim dokumentima pisalo da je rođen u Dortmundu, tribine su ga obožavale, a Klopp se divio što može istrčati dva maratona.
Premda je mislio da će ga, kad dođe u Wolfsburg, nositi na rukama, ni trener Dieter Hecking nije ga doživio kao kapitalca. Tek pred rastanak, kad se prometnuo u prvu violinu, stisak ruke je bio srdačan bez zadrške.
Perišića nije slomilo ni “gaženje” u Sochauxu, već proizvelo bijes koji je iskalio na suparnicima u Belgiji, nije ga pokolebao ni Kloppov pravorijek da je Grosskreutzu samo sjena, ni Heckingova sumnja, ludio je, ali igrao najbolje što može, a to je demonstrirao ponovno u Interu gdje je prihvatio novu ulogu zadanu od Antonija Contea i opet bio prvotimac. Ne odmah, ali i bolje da nije jer s Bayernom je pokorio Europu, a zabio je i Barci u čuvenoj lisabonskoj osmici. To govori o karakteru koji sugerira da ćemo ga još gledati među Vatrenima.
Perija, sportaš za kojeg ništa nije nemoguće i koji se nikad ne predaje. Prevalio je "stotinu" sumnji da bi za Hrvatsku odigrao stotinu utakmica.