Koliko god izgledalo na prvi (površan) pogled dramatično, izgubiti od Portugala nije uopće iznenađujuće. U šest međusobnih utakmica dogodilo nam se to u čak pet navrata. I u svim tim susretima, osim onog izgubljenog na Euru 2016, Hrvatska je u pravilu izgledala podređeno. To što naš nerealan ego potiče stav kako je poraz od tako snažnog suparnika, koji je prvak Europe i pobjednik prve Lige nacija, nešto skandalozno, ipak spada u red normalnoga. No, ono što može biti dramatično, pogotovo u kontekstu perspektive, odnosno natjecateljskih turnira tipa EP ili SP, to je način na koji se neki poraz dogodi. Govorimo, naravno, o pristupu...

Gard prkosa

Kada jedna momčad pruži najbolje od sebe, onda to na ovim razinama znači da će biti taktički disciplinirana, homogena i kompaktna. Krajnji rezultat, bio on i 1:4, nije porazan kada se pruži maksimum i ispuni temeljne zadatke. U utakmicama, naime, postoji i utjecaj suparnika, njegove kvalitete i uspješnije prezentacije. No, i manji poraz jako boli i izaziva glavobolje ako se dogodi na način kako se dogodio u Portu.

Hrvatska je bila taktički nelogična, kompozicijski razlomljena, pristupom neodgovorna. Otkako je reprezentacije Hrvatske, ona je u pravilu uvijek izgledala loše kada pristupom nije bila na maksimumu. Kada u njoj nema strasti, krajnje borbenosti i homogenosti, vatrena selekcija izgleda neuvjerljivo i protiv reprezentacija druge i treće razine, a kamoli ne protiv najjačih. Kao što Hrvatska izgleda jako dobro kada i protiv najjačih igra hrabro, pogotovo ako je prethodno u atmosferi i očekivanjima unaprijed prežaljena. Upravo tada Hrvatska pokazuje onaj faktor, gard prkosa i muškosti, koji joj doprinosi da kompenzira manjak kvalitete u odnosu na suparnike.

Veliki i mali dečki

Jedan od najvećih manjkova u karakternosti Vatrenih tijekom tri desetljeća bio je upravo to što se nije uspjelo ostvariti kontinuitet tog garda. Bez obzira na ime suparnika, težinu natjecanja ili (ne)važnost prijateljskog ogleda, igrati čvrsto i postojanog stila. Paradoksalno je da taj gard predstavlja i najveću snagu kada je reprezentacija otpisana. Je li to onda problem psihološke naravi, odnosno, pritiska (pre)velikih očekivanja?

Osvajanjem srebra u Moskvi ova Hrvatska se tog pritiska i očekivanja više ne može riješiti. Jedna od razlika između velikih i malih dečki je način na koji se podnosi teret očekivanja i neovisno o težini pokazuje svoje vrijednosti. Nitko ne može tvrditi da je Porto obrazac vrijednosti aktualne Hrvatske, niti njena perspektiva. Kad bude kompletna i u maksimalnom izdanju, tehničkom, taktičkom i voljnom, tada možemo nazirati koja je nova razina Vatrenih. Pa taman izgubili od nekog, stvari i onda mogu biti obećavajuće. Podsjetit ćemo se da je Hrvatska uoči Rusije izgubila od Estonije 0:3, od Perua 0:2, izgledala je tada nikakva. I onda je bljesnula u Rusiji na najljepši mogući način. Nakon Rusije je potopljena od Španjolske (0:6), ali je zato istog suparnika uskoro nadigrala u Zagrebu i pobijedila. Želimo reći, porazi su sastavni dio igre, ali pristupi ne mogu biti stvar opcije. Maksimalan pristup, pogotovo u današnjem nogometu, imperativ je da bi se bilo konkurentno...

Hrvatska sada ide u Pariz još jačem suparniku. Može li se dogoditi još gori lom u odnosu na dojmove iz Portugala? Po logici stvari, neće to izgledati tako. Prije svega zato što je Francuska drugačija reprezentacija, igra manje, a više tipuje na okomita i brza dolaženja u šansu. Takvu je igru Hrvatskoj lakše neutralizirati, nego kombinatoriku koju ima Portugal. Naravno, govorimo o situaciji u kojoj će Hrvatska biti maksimalno fokusirana, nabrijana i željna neutralizacije loših vibracija iz Porta. Obično kada Hrvatska ide u takav dvoboj opterećena kritikama i snagom suparnika, a manje uljuljana s uobičajenim veličanjima njenih vrijednosti i pojedinaca, ona izgleda bolje. Vjerujemo da će tako biti i u Parizu. Što ne znači nužno da će biti više ili manje bolji rezultat. Ključno je da dojam igre bude uvjerljiviji. U tom kontekstu je posebno izražena važnost poteza Zlatka Dalića.

Trendovski potez

Objektivno gledano, izbornik djeluje odveć pasivno u pristupima, izborima i vođenjima momčadi. Kao da nije izvukao pouke iz postruske jeseni u Ligi nacija, opet igra na kartu konvencionalnog. Kad nema logičnog (i najboljeg) desnog beka, onda mu je prva opcija stoper (i neuspješan bek) Jedvaj. I u pravilu to izgleda slabo, iako postoje iznimke (protiv Španjolske, golovi Jedvaja) kada djeluje dobro.

Trendovski se pokazuje izbor Pašalića za jednog od pivota u 4-2-3-1 sustavu, jer momak to nikad ne igra. Pašalić je ofenzivni vezni ili jedan od klasičnih veznih s ofenzivnom vokacijom u automatizmima Atalante. Njegov su forte trka i uspješno ubacivanje u završnicu odnosno realizacija, a ne defenzivno pokrivanje i pozicioniranje.

Oko Vlašića je puno medijske tutnjave. Momak je još mlad i ima zanimljive potencijale, ali tko gleda ruske mu partije primjećuje da igra nogomet bez defenzivnih obveza. U ligi koja je po intenzitetu trke ipak druga europska liga. Do danas je Vlašićev nemali problem što nije definiran pozicijski. U CSKA igra polušpicu, u stvari više drugu špicu s dosta slobode, što mu solidno ide. U tim okvirima. No, na razinama kojima stremi Hrvatska ili višim kvalitetama elitnih liga, imati polušpicu predstavlja veliki luksuz. I gotovo da si ga velike momčadi ne priušte.

Nedopustiva trčkaranja

Uz nelogično pozicioniranog Pašalića, i s Vlašićem koji je nedefiniranih linija kretanja i defenzivnih učinaka, srednji red Hrvatske pogotovo protiv jačih suparnika ne može parirati. Naposljetku, ako se želi igrati s jednom špicom, i to zatvoreniju formaciju s brzim tranzicijama, onda izbor laganog Kramarića, pogotovo u ovako nespremnom izdanju, nema smisla. Koji je problem izbornika, ako je već pozvao snažnog Budimira (i ako Petković nije spreman), da ga gurne u vatru da tu svoju vrlinu, potvrđenu u La Ligi, pokaže i u reprezentaciji?

I za kraj tema o pristupima. Dalić bi trebao ipak odlučnije stati na kraj određenim površnostima u pristupima. Primjerice, čast Kramariću na minulim potezima i golovima, ali njegova sebičnost u igri nema opravdanja. Josip Brekalo je tek zakoračio na vatrenu scenu, i ne može sebi dozvoliti poluaktivnu defenzivu, soliranje i širenje ruku kad mu nešto spočitnu.

Kao što si svi zajedno kao momčad ne mogu dozvoliti trčkaranja i u situacijama kada suparnik moćno juri u napad s viškom igrača u odnosu na suparničku obranu. Ta priča je stvar izbornika, koja traži promjene u pristupu već od Pariza. A ne da se na kritiku reagira uobičajenim ‘argumentima’ da se jedva čeka nekog napasti, da je Hrvatska druga na svijetu, da su ovo zaslužni pojedinci, da ovo ili ono... Sve to nema veze s tehničko-taktičkim logikama, temeljnom organizacijom i ozbiljnim pristupom utakmicama, preduvjetom da Hrvatska bude prava kada bude grmjelo...