Robert Prosinečki za SN: Boli me jedna stvar za sve ono što ljudi o meni govore!

Petnaest mjeseci prošlo je od odluke koja je šokirala sve. Robert Prosinečki - trener Crvene zvezde! Vijest je hrvatsku nogometnu scenu rasjekla poput putra. “Srbin, četnik, neka se više ne vraća…”, rogoborila je jedna strana, dok mu se druga priklonila, ustvrdivši da, između ostaloga, “ima muda”... Danas, nakon 15 mjeseci, Robert Prosinečki djeluje jednakim čovjekom, nepretencioznim, karizmatičnim i poštenim, ali drugačijim trenerom.

- Mislim da navijači Zvezde i ljudi koji prate ovaj klub vide da mi želimo nešto novo i zato nam daju toliku podršku. Pokazala je to i utakmica Kupa Srbije s Partizanom, stadion je bio pun... Ali čak ni to nije dovoljan dokaz, tih 48.000 gledatelja došlo bi na Marakanu ovako i onako, meni su dokaz utakmice sa Spartakom kada je došlo 40.000 ljudi, a potom protiv Smedereva 42.000 ljudi. To je moć Zvezde. Ljudi su poslije četverogodišnjeg posta i, nažalost, dominacije Partizana, željni Crvene zvezde koja može parirati i osvajati naslove prvaka i kupove. Vidjeli su da ova nova generacija ima kvalitetu, ali i karakter, što je vrlo bitno. Nama je prosjek momčadi oko 21 godine i ljudi su primarno to prepoznali. A ja sam imao sreće što sam dobio slobodne ruke da stvaram, ali dobijem i određeno vrijeme u kojemu mogu izgraditi neku novu Zvezdu.

Jeste li svjesni da su mnogi ljudi u Zagrebu stavljali “kuće” da ćete trener Crvene zvezde biti dva-tri mjeseca?

- Najiskrenije, boli me jedna stvar! Ja sam uvijek otvoren i stoga svi znaju da me boli briga! Pa meni je bitno što misli moja obitelj, moji prijatelji. I to je najvažnije u cijeloj mojoj priči. Ja u svome životu nemam niti jedan problem, pa tako i s tim. Svatko ima pravo misliti što želi.

Kruži priča da je vaš kontakt s bivšim suradnicima iz stručnog stožera potpuno zamro. Čujete li se sa Bilićem i ostalima?

- Iskreno, dugo se vremena nismo čuli, iako pratim sve što se događa. Normalno da pratim. Prvo, zato što se radi o Hrvatskoj, nadam se da to ne moram objašnjavati jer mi se doista više ne da opravdava ljudima koji ne razumiju. A drugo, zato što mi je nevjerojatno drago zbog njega, zato što znam kroz koji je pritisak prolazio i znam u kojoj se situaciji nalazio nakon Grčke. To je za izludjeti. A onda se dogodi Turska, gdje je reprezentacija, ali i Slaven, pokazala da smo mi “ti” i otišli smo na Europsko prvenstvo. A to je najvažnije, tako je jedino pamte, samo ako ideš na velika natjecanja.

Biliću navodno nude novi ugovor s planom i programom “Hrvatska na SP-u u Brazilu”. Koji je vaš savjet?

- Slaven mora sam odlučiti. Kako se osjeća, neka tako i bude. Pa makar pogriješio. Po mome sudu, Slaven je izrastao u velikog trenera, Slaven ima viziju i, koliko ga znam, sam će odlučiti što će učiniti u bliskoj budućnosti. Četiri sam godine s njim usko surađivao i ja ga baš volim, smatram da je i kao trener i kao osoba potpun, fenomenalan.

Skupina je teška, kao i ona na Euru?

- Što se Eura tiče, nemam previše dvojbi. Španjolska je apsolutni favorit, a za drugo će se mjesto pohrvati Hrvatska i Italija. Držim fige momcima, predugo sam bio uz njih i vrlo dobro znam da će biti maksimalno spremni. A takva, spremna Hrvatska, vrlo je dobro pokazala što zna i umije te za što je sve spremna. A što se tiče skupine za SP... Uh, strašno je teška. Belgija pet godina stvara da ode na ovaj SP te da tamo bude “dark horse”. Neće biti lako, nipošto, ali bit će dobro.

Za koga ćete navijati, za Hrvatsku ili Srbiju?

- Živim ovdje i ako kažem “Hrvatska”, ljudi će mi kazati “Pa što si ti umišljaš, radiš ovdje....”, a ako kažem “Srbija”, onda će mi ljudi tamo kazati da sam prodan. Sada bi bilo vrijeme da i ja postanem diplomat: želim da obje reprezentacije odu u Brazil.

Jeste li gledali Dinamo u Ligi prvaka?

- Jesam, gledao sam sve utakmice. Rekao sam već prije da ne može. Ne može i gotovo. Drugi klubovi možda i nisu bolji, ali oni svaki dan igraju velike utakmice. Liga im je snažna, i onda je to drugo. Oni imaju Partizan i Crvenu zvezdu svaki dan. A ja Partizan ili Crvenu zvezdu imam jednom, dva puta, tri puta, četiri puta maksimalno, ako imaš sreće. I to je ključ Dinamova debakla u Ligi prvaka, kao i našeg ispadanja od Rennesa u Europskoj ligi. Stvar je, dakle, u snažnim ligama. Kraj priče. Ajax nam je kao šansa, ma dajte ljudi... Moramo biti realni, tada će stvari biti mnogo objektivnije postavljene, a ciljevi dostižni, a ne Mount Everesti na koje se penješ sa “starkama”, a frajer pokraj tebe u punoj ratnoj spremi sa Šerpama. Daj Bože da netko od nas jednom postane APOEL.

Kako gledate na Dinamov odnos prema legendama.

- Sad bi bilo najlakše da popljujem sve... Ma, reći ću, mislim da ću napokon reći. Dinamo gazi legende. I to znate kako? Baš lako, neviđenom lakoćom. Neću ući u komentare, onda će to pročitati Zdravko pa mi odgovarati, pa ću ja moram iz Beograda odgovoriti “što ti pričaš”, pa će on iz Zagreba “što ti pričaš...” Ne želim polemike s nekim ljudima - mislio se zaustaviti Prosinečki, ali ipak nije izdržao. - Ćiro, primjerice, prije neki dan kaže da nemam pojma, a zatim u novinama poručuje; “Nadmudrit će Granta!” Pa kako ako nemam pojma, ja više ništa ne razumijem, nađem se u šoku kada vidim na koji način stvari funkcioniraju. Dinamo obezvrjeđuje ljude koji su klub nečim zadužili! I to na perfidan način; kao vraćaju te, ali vraćaju te kada si u banani, kada potpuno potoneš, kada nemaš kamo. I to vole, uživaju u tome. I onda kao kažu: “Vidiš kako smo im pomogli!” Ma jeste, ali ste ih prije zgazili poput žohara. Zgazili ste ih da im pomognete. Sjajno, zar ne?

Kompletni intervju pročitajte u tiskanom izdanju Sportskih novosti!