Postoje oproštaji koji bole, postoje oni koje svijet odradi u naslovu, a postoje i oni koje tišina odradi bolje nego riječi. Ovaj posljednji bio je slučaj Luke Modrića i Reala iz Madrida. ovoga puta nije bilo paradiranja, nije bilo onih teatralnih "one last dance" objava, niti konferencija za medije s pozlaćenim mikrofonima. Bilo je, jednostavno - dostojanstveno. Teško, da, zbog poraza u polufinalu Svjetskog klupskog prvenstva, ali ipak točno u stilu čovjeka koji barem desetljeće i pol dokazuje da se može biti veličina i bez galame.

Za početak - odmor

Jer Real Madrid i Luka Modrić nisu bili samo ugovor i dres. Bili su simfonija. Maestro iz Zadra je uzeo bijeli dres i od njega napravio partituru, gdje su pokreti bili note, a dodavanja stihovi. Najbolji dirigent koji nikad nije podigao glas, ali je zato podizao momčad kad bi padala, podizao navijače kad bi šutjeli, i podizao standarde kad bi ih drugi spuštali. Odlazi, eto, iz Reala s više trofeja nego većina klubova ima u vitrini. Pet Liga prvaka. Tri naslova La Lige. Zlatna lopta. U 40. godini, dok većina njegovih vršnjaka igra revijalne utakmice ili golf, on je i dalje bio vitalni organ najmoćnijeg kluba svijeta. I baš zato - nije trebao čekati da ga klub počne "štedjeti" na minutama. Odlazi dok još može - i želi.

THOMAS COEX Afp

Zašto, ipak, baš Milan? Možda baš zato što je Milan jedini klub gdje povijest (ali i sadašnjost) ne opterećuje - nego inspirira. Klub gdje "desetke" nisu samo brojevi, nego legende koje se još šaptom spominju u barovima oko San Sira. Modrić ne dolazi da zamijeni nikoga. On dolazi da bude lider, onaj koji budi diva. Onaj koji spaja, onaj koji mora biti ono što nedostaje: primjer. Iz jasnog razloga: zato što može. Modrić ne traje jer mora ili petarpanovski želi, već - vrijedi. Da, i može. Još barem, eto, godinu dana... Milan ga pritom nije doveo zbog PR-a. Nije ovo Messi u Miamiju. Nije ni Cristiano u pustinji. Ovo je Modrić u gradu gdje su Pirlo, Rui Costa i Boban znali što znači dodavanje koje ide tamo gdje pogled nikad nije stigao. Modrić dolazi pomoći nasljednicima da razumiju: nogomet se ne igra samo nogama. Milanezi ga jedva čekaju: Max Allegri je u četvrtak potvrdio da ga ne očekuje prije kolovoza, sportski direktor Igli Tare nedavno je kazao da će ga čekati koliko god treba. Iako, treba im već sada.

Milan, veliki Milan, trenutačno je ruina. Momčad nije izborila Europu, ekipa je, ruku na srce, mediokritetna za standarde "rossonera". I zato ga trebaju. Modrić im treba da se podignu...

Tuga i euforija

Reakcije? U Španjolskoj - šok. Marca i AS pišu s dozom melankolije. Xabi Alonso nije krio suzu, čak ni nakon press konferencije. "Nećemo naći takvog više." I dok su Perez i društvo već gledali prema mladoj gardi - Bellinghamu, Ardi Güleru, Valverdeu... - istinski znalci i dalje znaju: nije problem koga imaš, nego koga gubiš. U Italiji, pritom vlada - euforija. Talijanski listovi u superlativima. "Colpo da maestro!" - naslovljuje Gazzetta. Maldini, iako u povučenoj ulozi, privatno poručuje kako ovaj dolazak: "ima dušu." Allegri ga planira koristiti kao veznog dirigenta iza Leãa i Pulišića. Ako zdravlje posluži - Milan dobiva ono što nikad nije ni tražio, ali je oduvijek trebao: mirnog vođu u svijetu gdje svi viču. U Milanu zadnjih godina - pogotovo.

A Hrvatska? Opet ponos. Uz prizvuk nostalgije. Jer, iako će igrati još godinu, možda dvije, zna se da je ovo posljednje poglavlje jedne bajke. One koja je počela na blatnjavom terenu kraj Obrovca, pa preko Maksimira došla do najviših pozornica svijeta. I sada se, kao svaka prava priča, završava, zapravo, tiho. Bez fanfara, petrodolara, floridskog sjaja. bez, doduše, i Maksimira. što je priča koja ipak peče. Dinamovce, prije svega. Još prije mjesec i pol dana, ta je priča bila aktualna, gurao ju je i njegov uzor, i idol. Zvonimir Boban.

Činilo se da bi Modrić mogao shvatiti kako zadnje poglavlje cijele priče mora biti otisnuto na ovoj zagrebačkoj ruini. Da se vrati od tamo otkud je krenupo u bijeli svijet, stvarajući od sebe nenametljivo - legendu. Da će kao kapetan Hrvatske i djelima potvrditi programirane riječi o hrvatskom nogometu, ali i da će shvatiti da nakon Reala, realno, jedino logično jest tu zadnju (?) godinu uoči grande finala na američkom Mundijalu odraditi - doma. Milanu, realno, svaka čast, ali nakon 13 godina Reala, nakon 28 trofeja, vrpce, uspjeha, svega, ni taj veliki Milan ne može biti nadomjestak. Nakon Reala, dakle, nema traženja ičeg sličnog. jedino, eto, nadali su se dinamovci, da to može biti doma. Da, na ruini, na pašnjacima, infrastrukturi soc-komunizma, ali tamo gdje si doma.

A - Dinamo?

Realno, Luka Modrić trenutačno je veći od ovog Milana. I još realnije, ako želi - a želi! - nastaviti, do Hrvatske na Mundijalu, ta ideja s Dinamom imala je smisla. Shvatit ćete simboliku... No, Luka Modrić odlučio se za drugačiji put. Potpisao je na jednu godinu, sada s obitelji ide na odmor, a onda u kolovozu kreće s posljednjim poglavljem. Obitelj će vjerojatno ostati u Madridu, gdje je savio gnijezdo, i gdje ga čeka funkcija koju poželi nakon igračke karijere. Dotad, maestro stiže u - Scalu. Pitanje je samo je li ona spremna za njegove liderske i igračke partiture...