Hrvatska bi u novoj sezoni mogla imati još jednog igrača u Serie A. Nismo očekivali, nije ni on sam, stoper Martin Erlić jedan je od junaka Spezije, kluba koji je kroz kvalifikacije prvi put u svojoj povijesti izborio elitni razred talijanskog nogometa.
- Htio sam plakati kad smo ušli u Serie A, ali ne možeš u tom trenutku ništa, niti plakati, jer još nisi svjestan što si napravio. Tako jedan mali grad kao La Spezia, koji čeka osam godina Serie A i ti budeš dio momčadi koja je to uspjela - još sumira dojmove Erlić, dok se odmara u svom mjestu Tinj kod Biograda.
Sjajni navijači
Presretan je, sve je bilo nestvarno, a La Spezia još uvijek slavi taj pothvat.
- Imamo sjajne navijače, dva dana prije finala došli nas bodriti na trening, a na dan utakmice su bili ispred hotela, bilo ih je oko 10 tisuća navijača. U polasku prema stadionu su nas bodrili, pjevali, vidjeli smo im na licima suze radosnice, već su ulaskom u finale bili presretni. Ali, mi smo si rekli, dečki, došli smo tu, idemo napraviti zajedno još taj jedan korak.
No, put do kluba kojemu je gazda Gabriele Volpi i do Serie A bio je trnovit. I neobičan.
- Krenuo sam iz Raštana, trećeligaša. Sa 12 godina sam otišao u Dinamo. Tata mi je rekao ‘nemoj da te vidim da plačeš, vratit ću te odmah nazad’. Odrastao sam s 12 godina, otišao od doma, živio sam u Zagrebu. U Dinamu sam proveo dvije godine, nisam se baš proslavio, nisam baš puno igrao. Bio sam u onoj generaciji ‘98. s Morom, Brekalom, Sosom, Šemperom, Kalaicom, Soldom... S 14 godina sam otišao u Rijeku, tamo bio godinu i pol dana. Nisam na početku baš igrao, ali nakon nekoliko mjeseci sam dobio poziv u reprezentaciju.
Taj mu je poziv, nije tada mogao znati, usmjerio karijeru.
- Došli su me gledati skauti Parme, pitao me sportski direktor želim li doći tamo. Znao sam zašto sam otišao od kuće, vidio priliku, zašto ne probati? Tamo sam bio godinu i pol dana, Parma je otišla u četvrtu ligu, propao je klub i svi dečki iz Parme su sa sportskim direktorom otišli u Sassuolo. Potpisao sam stipendijski ugovor i odigrao dvije godine u Primaveri, dobio nekoliko poziva za klupu u Seriji A. I onda treću godinu, otišao na posudbu u Südtirol u treću talijansku ligu. Isto nisam igrao u početku, morao sam se izboriti za minutažu. Iduću godinu, četvrtu sezonu u Sassuolu otišao sam u Speziju, odigrao jednu utakmicu u Kupu i u kolovozu 2018. sam operirao meniskus. Vratio sam se u siječnju, bio na klupi, i opet ista ozljeda. Onda sam napravio malo čišćenje meniskusa i vratio se na početak ove, prošle sezone.
Ni ta sezona nije počela bajno, tko bi rekao da će ovako bajkovito završiti?
- Na početku nisam bio u planovima, ali trener mi je ‘nemoj odustajati, treniraj i dalje, tvoja prilika će doći’. Čekao sam 10 utakmica, igrali smo protiv Frosinonea. Bili smo u zoni ispadanja, sam sebi sam rekao da moram odigrati utakmicu života, ako ne iskoristim ovu priliku, idem opet na klupu. Dobili smo i onda smo zaredali 13 utakmica bez poraza. I tu sam se ustalio, krenuli smo prema Serie A. Poruka je da nikad ne smiješ odustati od onoga što si zacrtao. Ove godine me je Spezia otkupila i sad imam još tri godine ugovor.
Impresivni Ibrahimović
Logično je očekivati da će ove sezone igrati u Serie A?
- Kad smo prošli u finalu, zvao me tata i rekao: ‘sine, pa, jesi svjestan da ćeš igrati protiv Ronalda, Lukakua, Ibrahimovića?’ Ja mu kažem da mi ništa još nije jasno, haha. Koga bih volio čuvati? Ronaldo mi je najdraži igrač, ali Ibrahimović mi je tako impresivan, po ponašanju i stilu igre, izazov za svakog stopera. Ali, polako, vidjet ćemo kakvi su planovi. Nisam se nadao da će se ovako završiti, s takvim šlagom na torti. U klubu su mi rekli da se dobro odmorim i ne razmišljam ni o čemu, naravno da bih htio igrati u Serie A. Ali, sad prvo slijedi okupljanje U-21 reprezentacije, jedva čekam.
Igrao je Erlić na SP-u U-17 reprezentacija u Čileu, na Euru U-19 selekcija, gdje je čuvao - Mbappea.
- Nije tada bio tako poznat, ali vidjelo se da ide kao vjetar. Imam i sliku s njim, nadam se da ću ga opet sresti u budućnosti.
Sve je u glavi
Malo je naših igrača koji su mladi otišli u Italiju i tamo se uspjeli izboriti za minute i status, Erlić je, zapravo, iznimka koja potvrđuje pravilo.
- Takav sam, iz takve obitelji. Kroz život ništa nismo dobili na lijepe oči, ne želim biti kao drugi, ne želim biti od onih koji nisu uspjeli. Ako nemaš taj talijanski mentalitet, tu prgavost, teško ćeš uspjeti, pojest će te.
Što god bilo dalje, ovo je, zapravo, neki novi početak?
- Baš sam pričao s menadžerom i složili smo se da tek sad kreće ozbiljan nogomet, sad je to više igra glavom. Kondiciju imam, fiziku imam, sad je najbitnije da u glavi ostanem zreo i pametan. Nadam se da ću dobro nastaviti.
Čuje se i danas s igračima iz svoje generacije, naravno, sad su opet zajedno u U-21 reprezentaciji.
- Čujem se ponekad s Brekalom, Moro mi je čestitao na ulasku u Serie A, Ivanušec također, a najčešće se čujem s Dinom Halilovićem, drago mi je da je zabio gol neki dan.
Kako je uopće došao u Dinamo, iz Raštana? Kako to da nije krenuo u Hajduk?
- Davor Matešić bio mi je trener u Raštanima, on me doveo u Dinamo. Nisam nikad čuo da me hoće Hajduk, iskreno, mislim da je Dinamo puno zreliji po tom pitanju, kad su mladi igrači u pitanju. Dobio sam poziv Dinama i otišao sam odmah, nisam previše razmišljao.
Sigurno sanja i A reprezentaciju, ali tu je konkurencija velika, pogotovo na stoperskim pozicijama u skoroj budućnosti.
- Sad sam u U-21 reprezentaciji i zadovoljan sam. Slažem se, imamo puno mladih stopera, tu su Pongračić, Benković, Ćaleta-Car, Uremović, Šutalo iz Atalante... ima nas.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....