Kakvi smo mi to ljudi? Zašto nitko od susjeda nije prijavio da se tu nešto čudno događa? Netko je svakako morao nešto znati. Poštaru su njihovi računi za struju bili sumnjivo visoki. Blagajnice u mjesnom dućanu mučilo je tko pojede toliki kruh, krumpir, rižu, piletinu i jaja, desetke kilograma hrane svaki dan. Prolaznik na biciklu jednom je vidio blijedo djevojačko lice iza rešetaka. Mališani koji su na obližnjoj livadi igrali nogomet roditeljima su pričali o sablasnom pjevanju što se katkad čuje s druge strane visokog kamenog zida.

U drugim bi okolnostima ovo bila priča strave i užasa od koje bi vam se svaka dlačica na tijelu uspravila, horor da se upišaš u gaće. Ipak, ona se tako ne doživljava. Naprotiv, bilo nam je smiješno prije nekoliko dana čitati kako sestra Karla, predstojnica jednog samostana na Kvarneru, ljutito piše jednoj zagrebačkoj agenciji za naplatu dugovanja, zahtijevajući da prestanu zvati i ometati redovnice, "uznemiravati ih u posvećenom životu i molitvi", ustrajavajući da im je jedna od njih dužna sedam i po tisuća kuna za telefonski račun. Ako je tkogod od redovnica jednom davno prihvatio stanovitu financijsku obavezu, tvrdi predstojnica, to se ulaskom u samostan briše. Svjetovni su život one ostavile iza sebe, osobe koje su jednom bile "de facto više ne postoje".

I zbilja, ovo je bilo zabavno. Agencije za naplatu dugovanja neobično su neomiljene u narodu. Telefonski zlostavljači, koji ne mareći je li dnevna ili noćna ura gnjave dužnike i sramote ih kod rodbine i prijatelja, bolje nisu niti zaslužili. Pismo sestre Karle oduševilo je čitatelje. Mogućnost da se od vjerovnika sakrijete u samostanu, da nestanete kao bivši kriminalac u programu za zaštitu svjedoka, da od obaveza pobjegnete u nekakvo neodređeno redovničko postojanje gdje zakoni ne vrijede, jednostavno je genijalna. Zašto se Željko Kerum nije toga sjetio i pristupio nekakvim dominikancima ili benediktincima kad su ga bankarski menadžeri počeli uzrujano zvati?

No, pogledate li pozornije pismo predstojnice kvarnerskog samostana, to je priča strave i užasa zbog koje bi osjetljiviji sakrili lice u otvoru pulovera. Dakle, napisati da osoba "de facto više ne postoji", zar to nije da vam se svaka dlačica uspravi? Ili sam ja jedini kojega je sablaznila lakoća kojom sestra Karla opisuje da redovnice nemaju imovine, ni računa u banci, ni telefona na koji biste ih nazvali, ni e-mail adrese na koju biste im pisali, kako je savršeno prirodno da su one zaključane i zaboravljene, bez ljudskih i građanskih prava, da se njihov život zapravo jedva u ponekom detalju razlikuje od života Natashe Kampusch koju je poremećeni otmičar Wolfgang Přiklopil osam godina držao zatočenu u podrumu.

Da se ne radi o samostanu, mještane bi mučilo kako nisu vidjeli da se tu nešto čudno događa. Poštar bi bio sumnjičav, blagajnice u dućanu upozorile bi policiju da netko kupuje neobično mnogo hrane. Prolaznik na biciklu javio bi vlastima da je vidio blijedo djevojačko lice iza rešetaka. Ali, ovo je samostan, pa je sve u redu. Ono što bi u drugim okolnostima svakako potaklo zanimanje Centra za socijalni rad, ovdje se doživljava kao krasna pobožnost.

Nešto je slično, uzgredno da spomenem, i u pjesmi Miše Kovača "Odvest ću te na vjenčanje". Stih "živjet ćeš samo za me", pogledate li bolje, prije je jeziv nego romantičan. "Tamo daleko od svijeta imat ćeš dom" čini se kao nešto što bi Wolfgang Přiklopil napisao.

U redu, znam što ćete sada reći, redovnice su u samostan ušle dragovoljno, nitko ih nije silom zatvorio i uskratio im mogućnost komunikacije s vanjskim svijetom. Ali, opet je strašno čitati o časnoj sestri koja "de facto više ne postoji". Zašto bi Bog tako nešto želio, upitat ćete se, osobito ako ste roditelj kćeri i trudili ste se odgojiti je u svojeglavu, snažnu i slobodnu ženu, ispuniti je samopouzdanjem i drskošću. Ako vam se srce ispuni ponosom svaki put kad vam vaša šesnaestogodišnja ili sedamnaestogodišnja Clara Zetkin nešto pravdoljubivo odbrusi, teško je prihvatiti da su neke druge, jedva nešto starije, bez glasa, slobode, građanskog identiteta, imovine i prihoda.

Sestra Klara kaže da su bez glasa, slobode, građanskog identiteta, imovine i prihoda zbog svog posvećenog života i kontemplacije, ali to nema veze. To je glupost. Posvećeno živjeti i kontemplirati zaista može snažna i slobodna osoba koja se uokolo, bez ikakvih ograničenja vozi u limuzini visoke klase i zarađuje dvadeset, trideset tisuća mjesečno. Biskupima to, na primjer, sasvim dobro uspijeva. Ovdje je prije riječ o patrijarhalnoj tiraniji u kojoj zaređene nesretnice džabe rintaju.

Crkva domišljato eksploatira djevojke koje su obično iz siromašnih obitelji s mnogo djece, koje dolaze iz bijede i neukosti, iz jednog života u kojemu nemaju mnogo izbora. Pa već i to da je jedna došla u samostan nakon što nije mogla platiti telefonski račun od sedam i po tisuća kuna, mislim da dosta uvjerljivo svjedoči zašto se izabire život u siromašnim crkvenim redovima, zašto se pristaje na doživotni lockdown bez mogućnosti pomilovanja iza visokih samostanskih zidova i debelih rešetki. Ne radi se o pobožnosti, već o ekonomskoj ucijenjenosti.