SLAVNI BIZNISMEN IZ SUSJEDSTVA - EKSKLUZIVNO ZA SN NAJAVLJUJE: 'Ako je Leicester mogao biti prvak Engleske, zašto Istra ne bi bila prvak Hrvatske?'

Prošlog 5. rujna navršio je 79 godina. No, vitalan je kao da mu je oko 60 ljeta. Milan Mandarić vrlo je poznata osoba u svijetu biznisa, ali na prostorima bivše Jugoslavije ponajviše kao nogometna osobnost. Čovjek koji je bio pionir uvođenja soccera u profesionalne razine, odnosno njegove promocije u “nesklonoj” sportskoj Americi, nogometnu i inu slavu afirmirao je kao uspješni vlasnik klubova u Engleskoj.

Vođen strašću prema tom sportu, bez kojeg se ama baš ništa značajno ne može raditi i doživjeti u njegovu okruženju, Milan Mandarić spojio je užitak, ali i poslovnu mu žicu. Drugačije ne može biti za čovjeka koji je sa 27 godina otišao iz bivše Jugoslavije, iako je bio već vrlo uspješan poduzetnik te se kroz desetljeća profilirao u velikog biznisa unutar američkih kriterija. Koliki mu je imetak, Forbes i slični instituti procjena uvijek su dvojili. No, uzmemo li u obzir da je, među ostalim, ključni iskorak učinio u biznisu s Appleom Stevea Jobsa, te da ima više od 50 tisuća zaposlenih širom svijeta, dovoljno je za razumjeti zbog čega se njegov imetak procjenjuje na oko dvije milijarde funti...

Milan Mandarić zato je vrlo kompleksna osobnost koja nas je ovom prilikom zainteresirala i zbog toga što je vlasnik ljubljanske Olimpije, pa čestih glasina koje ga vežu za ulaganja u hrvatski nogomet, odnosno u Istru 1961, ali i zbog toga što je rođen u okolici Gospića (Vrebac), ima kuću u Dubrovniku i obožava Istru.

Cropix/Paun Punović

Nogomet na ulicama

Prvo što nas je dojmilo, to je jednostavnost osobe. Mandarić nam se odmah javio nakon poruke i porazgovarao. Puno je tema, on je u Americi, pa smo dio prebacili na pisanu riječ. Odgovorio je brzo odao još jednom kako je s globalno uspješnim ljudima najlakše i najjednostavnije komunicirati... Dakle, motiv i razgovora pokrenut je strašću za nogomet?

- Kao i većina dječaka moje generacije, volio sam ga odmalena, nabijajući loptu po ulicama. Otac mi nije dopustio postati nogometaš. Mislim da sam bio talentiran, ali sam, nažalost, više vremena proveo na klupi nego na igralištu, ali samo zato što treneri nisu znali što rade.

George Best vam je bio najbolji prijatelj iz nogometa. Jeste li zbog toga posebno zavoljeli britanski nogomet?

- Bili smo doista veliki prijatelji. Best je izuzetan čovjek, ne znam što bih dao da je još uvijek pokraj mene na utakmicama. Svome sinu, koji se rodio u vrijeme kada je igrao kod mene, dao je ime Milan u znak našeg prijateljstva. Zahvaljujući njemu, došao sam u Portsmouth, klub koji je bio bankrotirao. U tome sam vidio idealnu situaciju i pravi izazov da uradim nešto prepoznatljivo. U tome sam uspio, klub sam doveo u elitnu Premier ligu, gdje su ostali sedam sezona i osvojili kup.

Ponosan na Leicester

Prva asocijacija na godine u Portsmouthu?

- Fantastična publika, nikad je neću zaboraviti! Iskreno su me voljeli i bili zahvalni za sve što sam učinio za njih. Događalo se da mi je ta publika skandirala tijekom cijele utakmice, pa sam jednom pitao Georgea Besta, je li to uobičajeno bilo i za prijašnje predsjednike. Odgovorio mi je da su oni zaista vatreni te su i njima slali jasne poruke s tribina. Doduše, s nešto drugačijim sadržajem.

Kad je Leicester slavio naslov, što vam je to značilo kao bivšem vlasniku?

- Izvanredno i nezaboravno. Bio sam, naravno, ponosan, jer sam bio dio toga. Tamo su ostali moji treneri i igrači koje sam doveo, taj uspjeh nije bio slučajan. Dokaz da su u sportskom biznisu s pravim pristupom mogući uspjesi i preokreti, kakvi su nezamislivi u drugim poslovima.

Je li kupnja Sheffield Wednesdaya bila ustvari više stvar biznisa nego strasti?

- Da, dobro ste rekli, klasična poslovna priča s mnogim rizicima. Kupio sam klub za milijun eura, koji je imao mnogo dugova bivšeg vodstva. Za dvije godine Sheffield je iz druge došao u prvu ligu i tada sam ocijenio da je moje poslanstvo tamo završeno te sam prodao klub. Ništa osim mojih ulaganja i odlučnosti da napravim dobar posao nije mi garantiralo uspjeh.

Olimpija je projekcija doživljaja iz vremena bivše Juge ili...?

- Dolazak u Olimpiju rezultat je moje želje da se vratim na ove prostore s kojih sam otišao davno te da u sportu učinimo nešto korisno. Mogao sam se vratiti u Novi Sad, odakle sam otišao u svijet, ili u moju rodnu Liku. Ipak sam se odlučio za Sloveniju, jer sam mislio da je to najbolje okruženje za ulaganje u sport. Tu je bio i Mladen Rudonja, koji je igrao kod mene u Engleskoj i uvjerio me prvo da dođem u Koper. Doveo je k meni gradonačelnika Borisa Popoviča da se upoznamo, te da on vidi kakav sam dojam ostavio u engleskom nogometu i među tim ljudima. Sve o meni čuo je izravno od tamošnjeg gradonačelnika. Na kraju sam se odlučio da odem, jer osim sportskog biznisa, vidio sam i mogućnost investiranja u nekretnine. Olimpija je došla poslije Kopra. Klub se prije rata natjecao u prvoj državnoj ligi u bivšoj Jugoslaviji. Gledao sam utakmice koje je Olimpija igrala u Novom Sadu i Beogradu. Poslije toga je više od 20 godina nije bilo nigdje. I za mene je to bio dovoljno velik izazov da klub ponovo vratim u sam vrh slovenskog nogometa...

Često javno govorite kako osobito volite Istru, zašto?

- U Istri mi se mnogo toga dopada. Ugodna je klima, more je lijepo, a volim i Istrane i njihov način života. Djeluju mi neopterećeno i neposredno. I znaju cijeniti dobre stvari.

Jeste li i zato prije Kopra i Olimpije razmišljali o kupnji Istre 1961?

- O kupnji Istre 1961 razmišljao sam osobito u zadnjoj godini kada sam upoznao neke ljude za vrijeme mojih boravaka u Puli, Opatiji, Rovinju i Poreču. Složili smo se oko toga kako bi moj entuzijazam i energija dobro došli klubu koji se muči na dnu ljestvice. No kao što sam već rekao, za sada ostajem u Olimpiji, jer moja misija u njoj još nije završena.

Kad biste kupili Istru, bi li to bio poslovni odabir ili ipak projekt strasti?

- Svakako kombinacija jednog i drugog. No ključno je to da u takvim klubovima vidim najveći izazov. Dovesti ih s dna na vrh, što naravno u Hrvatskoj ne bi bilo nimalo lako. Tu postoji nekoliko vrlo kvalitetnih klubova, Dinamo, Hajduk, Rijeka i Osijek, koje nije lako pobijediti. Ali ako je Leicester mogao osvojiti prvo mjesto u Premijer ligi, zašto to ne bi mogla i Istra u HNL-u!?

CIJELI INTERVJU MOŽETE PROČITATI U TISKANOM IZDANJU SPORTSKIH NOVOSTI