SN U JEDINOJ ČEŠKOJ ENKLAVI U HRVATSKOJ Piju Becherovku, ne jedu paštetu i navijaju za Hrvatsku

Ima tome već više od dvije stotine godine, kada su Leopold II., sin Marije Elizabete, i grof Janković došli na ideju...

- Dat ćemo im zemlju, ali samo će najstariji sin gospodariti njome, dok će ostatak obitelji na njoj raditi i od nje živjeti.

Bio je to ključni mig za val ekonomske migracije koja je uslijedila. Brojne češke obitelji, koje zbog velikog broja nasljednika (od 10 do 15-ero djece), nisu u domovini imale adekvatne uvjete za život, krenule su trbuhom za kruhom i nastanile daruvarski kraj, točnije Končanicu. Prvi, uostalom, notirani popis stanovništva iz 1857. govori da je od 707 stanovnika njih 694 bilo - Čeha.

Dva stoljeća kasnije, u neki bezvezni utorak, pijemo kavu u centru mjesta koje je danas “češko Gradišće”, češka enklava u srcu Hrvatske. U mjestu dugom devet kilometara kriza je učinila svoje, sada ovdje, u cijeloj općini živi 2.360 stanovnika, od čega je 47% Čeha, 36% Hrvata, ispod 10% Srba te ostali, većinom Mađari. Sva tri stola oko nas puna su ljudi koji razgovaraju češki. Na cjeniku češko pivo i Becherovka, vrlo povoljna. Hrvatska? Mi smo se zapitali, oni, pak, nemaju dvojbe...

- Mi smo Hrvati - u startu će svi naši sugovornici. - Istina, kod nas u kući priča se češki, jer držimo do tradicije, kulture, ali osjećamo se Hrvatima.

Cesta koja vodi od Kutine, preko Kajgane, na pola puta između Velikih Zdenaca i Daruvara, kroz pitomi bilogorski kraj, pokraj rijeke Ilove, u jednom času dovodi nas do dvojezičnih ploča. Nekoliko sela prije češke utvrde u Hrvatskoj, nude dvojbu koja brzo nestaje: Končanica ili Končenice. Za sve ono prvo...

Politika glavna tema

- Pričamo češki, u kući imamo češke knjige, istražujemo našu prošlost, obiteljska stabla koja su se rascijepala prije šest-sedam, osam koljena, no mi ovdje živimo, mi smo Hrvati - priznaje konobar Davor Ambroš u epicentru svake dobre priče, kafiću Song.

Birtije u kojoj je Becherovka, češko nacionalno piće, sedam kuna, valjda najjeftinije u Hrvatskoj, mjestu u kojem se toče i Pilsner te Kozel, dva piva koje kvalitetno vuku na domovinu.

Dok se prema Songu približavaju još dva Čeha, pogled puca na Općinu i Češki dom te Češku besjedu. S obzirom na to da je podne i nema ni psa, pogled skreće ulijevo prema crkvi te igralištu jedinog češkog nogometnog kluba u Hrvatskoj - Ribara. Nekoliko dječice protrčava tražeći “hračke” (igračke), sunce udara na nekih 23 celzijevaca i Končanica živi jedan od svojih uobičajenih dana.

Tri dana uoči utakmice Hrvatska - Češka, baš nigdje nema čeških zastava, škola je završila, a odraslima je politika glavna tema.

- Naša, hrvatska naravno, mi nemamo dvojna državljanstva, mi ne glasamo za Čehe, premda smo njihovi potomci...

Uglavnom, tamo lijevo pokraj birtije nalazi se češki dječji vrtić, češka Osnovna škola “Lavoslav Ružička”, vatrogasni dom te igralište NK Ribara. Klinci, da se razumijemo, u prva četiri razreda osnovne uče samo (!) češki, a potom od petog do osmog kombiniraju češki i hrvatski. Nogometno? Pa ne koriste baš najbolje svoje poliglotske mogućnosti... Nekoć, nakon rata, imali su dva mlada Čeha koja su dospjela do mladih reprezentacija Hrvatske, ali su u međuvremenu zapeli. Danas, dok se bore u međužupanijskoj ligi, jedini češki klub na području RH ne živi svoje najbolje dane.

- Ne, ne psujemo na češkom da nas suci ne skuže, problem je što većina ne zna psovati na hrvatskom, jer bi nas tada suci bolje razumjeli - smije se jedan od glavnih ljudi kluba koji su 1976. godine osnovali, jasno, Česi.

- Nema diskriminacija, mislim da ljudi ni ne znaju da smo češki klub. Klub u kojem igraju većinom Česi, ali se osjećaju Hrvatima.

Pravi miks u općini

Upravo će oni na igralištu koje već sada miriše po savršenoj janjetini, u petak organizirati gledanje utakmice. Svi za Hrvatsku?

- A ne, moj će tata navijati za Češku!

Vjerojatno nije jedini. Jest, Modrić je za Rosickog “bog nogometa”, Hrvatska ne nudi bogzna kakvu životnu perspektivu, ali nalazimo se duboko infiltrirani u društvo koje diše vatreno. Bar ona “deseta generacija”. U mjestu izuzev na Općini nema izvješene češke zastave, nitko nije organizirano došao u Song gledati utakmicu Španjolske i Češke, a utakmica Hrvatske i Češke, kao možda i najveći sportski hepening ovog mjesta nakon raspada Juge ne nosi posebnu draž. Nevjerojatno, ali istinito, samo još starije generacije osjećaju tu, takvu povezanost s Češkom. Svi ostali?

- Hrvatska, samo Hrvatska! Žuja ili Kozel? Žuja! Becherovka ili rakija? Rakija! - zaključit će Krešo Krejča, inače daleki rođak češkog veznjaka Ladislava Krejčija.

- Negdje putem je netko krivo zapisao prezimena, ali to je moj rođak - priča dečko koji je u Osijeku završio faks, ali mu povratak u matično mjesto nije donio prosperitet.

- Postoji Ribnjačarstvo, još nekoliko privatnih tvrtki, ali ne i prosperitet. Mladi, međutim, ne odlaze u Češku, znam samo par primjera, naši odlaze u Zagreb, Njemačku, Irsku...

Oni koji ostaju, većinom su “starci”. U devet kilometara dugom mjestu, broj od 2.360 stanovnika zvuči malo. No to je realnost općine koja pamti i bolje dane.

- Najveći priljev Čeha zbio se početkom do sredine 19. stoljeća, no poslije Drugog svjetskog rata jedan se dio vratio u Češku, no veći je dio ostao. Mi smo specifična općina, imamo devet naselja, a gotovo svi su Česi, Hrvati, Mađari Srbi... pravi miks. Ali u pravoj slozi, uz poštivanje i uvažavanje - otkriva Oto Lukaš, zamjenik načelnika općine.

- Naša općina se pobratila s češkim gradićem Hudenice, s kojom živimo u međusobnoj suradnji.