Možda najbolja stvar koja se dogodila Vatrenima u početku nedjeljne utakmice rani je pogodak Kanade. Bila je to tipična dekoncentracija naše reprezentacije, u kojoj se povezalo nekoliko propusta. Prvo - kako se ne smije dopuštati suparniku da mirno centrira, drugo - kako se u posljednjoj liniji mora biti fokusiran i paziti na ubacivanje suparnike. Juranović tada nije dobro reagirao, kao ni lijeva strana obrane u početku akcije. Rani pogodak je dobrano uzdrmao Vatrene, koji su se više minuta tražili, djelovali prilično u neredu i kao zatečeni onime što se događa na terenu. Doprinijelo je tomu i nekoliko "napornih" dugih lopti (Lovren) u ništa, preskakanje igre, što je za strukturu vatrene momčadi najgora opcija funkcioniranja.
No, nakon 15-20 minuta Hrvatska je počela biti Hrvatska. Spustilo se loptu na zemlju i proigravanjima trokutima u sredini, odnosno, s bočnim igračima, lomila se kompaktnost kanadskih linija. Nakon što je Mateo Kovačić u par navrata svojim ubrzavanjima stvorio višak u sredini, te i time inicirao ono što će postati sve češća situacija, da u završnicu dolaze s više igrača, Vatreni su zagospodarili terenom. Kanada, koja je bila manje agresivna nego protiv Belgije, a i zgusnutija u defenzivnom bloku, nije imala odgovor na kombinatoriku Hrvatske.
Veliki je posao u tom smislu radio prvenstveno Kovačić, koji je kontinuirano stvarao višak u sredini, ali je u nekoliko navrata odlično sustizao suparnike u kontri. Takav gard Vatrenih, želja da pokažu da su oni tehnički i taktički bolji, rezultirala je kontinuiranim rastom samopouzdanja momčadi. Ona je u 26. minuti složila akciju za gol (Livaja za Kramarića), ali asistent Livaja bio je u zaleđu. No, bila je to samo najava da će dominacija Hrvatske uskoro biti kapitalizirana. Dogodilo se u posljednjih deset minuta prvog dijela, kada je novi tandem, Livaja - Kramarić, majstorski finalizirao dobre kolektivne akcije momčadi.
Iako je to bio epilog prvog dijela, djelovalo je uvjerljivo da Kanada ne može okrenuti odnose na terenu. Njeni su igrači fizički jaki, ali su u kontekstu kreativnosti, ideje igre, tehničkih rješenja, proporcionalno nemoćni. Ukoliko im ne prođe šablona (prolaz po boku i centaršut) ili neki šut s distance, Kanađani nemaju rješenje probiti suparničku obranu. Pogotovo kada je ona, kao hrvatska večer (osim prvih deset minuta), fokusirana.
Zlatko Dalić je vjerovao u postavu koju je izveo protiv Maroka i uvrstio je samo Livaju umjesto Vlašića. Iako je bilo debata je li tandem Kramarić - Livaja rješenje za fizički (obrambeno) snažnu postavu suparnika, pokazalo se da je dobro procijenio. Kramarić kao druga špica je potpuno drugačiji i učinkovitiji igrač, a Livaja se sjajno zna pozicionirati u gužvi suparničke posljednje linije. Njihova tehnička superiornost u odnosu na braniče Kanade zapravo je simbolika onog što se stalno govorilo, a to je da Hrvatska treba igrati nogomet, a ne raditi nogomet!