U Yokohami je 13. lipnja 2002. godine bio crni četvrtak, a ne petak. U utrobi stadiona Nissam čekali smo u mix zoni hrvatske reprezentativce, a Zvonimir Boban, stručni komentator Sportskih novosti, djelovao je kao da ne vjeruje što se dogodilo.
"Imali smo sve u svojim rukama i propustili smo novu Bogom danu šansu da izborimo prolaz. Ne mogu vjerovati kako smo bili nemoćni..."
Nitko nije mogao vjerovati što se događalo u trećem kolu skupine G, u kojem je suparnik bio debitant Ekvador. Pred 65.862 gledatelja, umjesto očekivane pobjede Hrvatske, s potrebnih dva razlike, dogodio se poraz, koji nas je osudio na ispadanje već u prvoj fazi turnira. Hrvatska nije bila spremna na opciju poraza od debitanta, pogotovo što je kolo prije u velikom obratu porazila favoriziranu Italiju i oživjela svoje šanse za prolaz grupe. One su bile kompromitirane u prvoj utakmice, protiv Meksika, gdje su Vatreni odigrali nestvarno loše i zasluženo izgubili golom Branca iz kaznenog udarca.
"Znali smo da je Hrvatska jaka, ali da to ipak nije ona moćna reprezentacija iz Francuske ‘98. Dobro smo se spremili, dominirali smo, pogotovo kada su oni ostali bez isključenog igrača. Velika je ovo pobjeda za nas", govorio nam je u ekskluzivnom razgovoru nakon utakmice strijelac pobjedonosnog pogotka i to uz pomoć prevoditeljice, koja je izgledala toliko atraktivno da smo mnogi od nas novinara poželjeli napraviti intervju s njom prije nego s Blancom i ostalim vedetama meksičke reprezentacije.
Taj startni poraz na Mundijalu bio je zapravo završni čin demontaže brončane generacije, koja je četiri godine prije u debitantskom nastupu proslavila Hrvatsku u svijetu. Zanos mlade države, entuzijazam fantastične generacije velikih igrača, doživljaji masovnih slavlja pobjeda u Francuskoj i Hrvatskoj, sve je to bila sastavnica prvog doživljaja Mundijala za našu zemlju. I kad se odmah na prvu osvoji brončana medalja i uđe u krug elitnih reprezentacija, jako se teško suočavati s procesima mijena u nogometu. Brončana generacija je praktično zaključila svoju eru još 1999. godine nakon što je u odlučnom dvoboju sa SRJ u Zagrebu odigrala 2:2 i propustila plasman na Euro 2000. Iste večeri Zvonimir Boban je u gužvi Saloona, gdje su reprezentativci pokušavali zatomiti muku koju su osjećali, ovom novinaru odao da je to i njegov kraj igranja za najvažniju mu momčad blistave karijere.
"Dosta je bilo, ovo je znak sudbine da je došlo vrijeme za nove i mlađe snage. Za tri godine na SP-u imao bih kao i ostali iz generacije 34 godine. Gotovo sam siguran da ću tada biti bivši igrač."
U studenome se Boban oprostio, dok ostali nisu imali tu ideju, možda ni snagu da prelome. Do 2002. otpala je većina. U Japan & Južnu Koreju nije išao Ćiro Blažević, koji je morao abdicirati nakon slabijeg starta u kvalifikacijama, a naslijedio ga je karakter suprotnosti, Mirko Jozić. Nakon kronično dinamičnog uslijedio je introvertirani kormilar vatrenog broda, koji je postao još odbojniji, pogotovo prema medijima, nakon kritičkih osvrta igre Hrvatske. Njegov defenzivniji pristup, taktički oprezniji na terenu, a posebno u odnosima unutar tabora te prema medijima, bili su previše za hrvatsku zbilju nakon suprotnosti Blaževićeve ere. Mirni Jozić nije se snalazio u tom ogromnom pritisku i vremenom je postajao sve nemirniji. Odmah na početku ere suočio se, primjerice, s Bokšićevim nezadovoljstvom, čiji je suštinski povod bio Blaževićev odlazak iz reprezentacije. Neće ga biti osam mjeseci, ali Bokšić se ipak omekšao i zaželio Hrvatske, te je nakon osam mjeseci opet biti u stroju. U pravi čas jer se s Belgijom spremao megdan za prolaz. U kooperaciji igrača otkrića kvalifikacija Balabana i povratnika Bokšića, u listopadu 2001. godine, potonji je postigao opet gol odluke za vizu (kao i za 1998. u Ukrajini). Na dan utakmice, dok smo šetali Čatežom, Bokšić je bio uvjeren da će biti dobro...
"Oni su jaki, ali i mi smo. Jedva čekam utakmicu i atmosferu punog stadiona koji će biti naša snaga."
Alena Bokšića nije bilo u Francuskoj, u trenu karijere kad je bio super moćan i raspucan u Laziju. Doduše, došao je nakon operacije koljena podržati igrače pred utakmicu s Nijemcima u Lyonu. Ako je Euro ‘96. bio njegovo razočaranje jer je učinak bio ispod (njegovih) očekivanja, Francuska je bila rana njegove reprezentativne duše. Upravo zato je s velikim nadanjima i poravnanjima sa sudbinom očekivao Japan i Južnu Koreju. No, ispalo je sasvim suprotno...
Najbolji tandem hrvatskih napadača, Šuker - Bokšić, koji se nije uspio realizirati na najljepšem turniru (SP ‘98), a morao je propustiti i Euro 2000, saživio je protiv Meksika. Bio je to, međutim, kraj jer je Davor Šuker zamijenjen u 64., a Bokšić u 67. minuti. Nikad više nisu zaigrali zajedno i ostat će vječnom mukom što ta dva super kompatibilna napadača svjetske klase nisu u zenitu karijere mogli skupa nastupiti na velikom turniru. Na Mundijalu 2002. Šuker više neće igrati, dok će Bokšić biti kao zvijer u kavezu unutar Jozićevih taktičkih nametanja. Nije dao ni jedan pogodak u tri utakmice. Protiv "njegove" Italije, gdje je bio tretiran kao "bijeli Ronaldo", eksplodirao je Olić, a njegov nastup bio je bez ozbiljnijeg traga.
Protiv Ekvadora, maksimalno frustriran igrom Hrvatske, a očito osjećajući da stvari ne idu u dobrom smjeru, unatoč pobjedi s Talijanima, praktično je demonstrirao što misli o svemu. U poluvremenu s Ekvadorom zakačio se s izbornikom Jozićem. Smatrao je da momčad igra odveć defenzivno, bez hrabrosti, napučena stoperima, uz manjak kreacije i poveznica s odsječenim napadom, u kojem su bili on i Olić kao igrači dubine, te Rapaić, prodoran igrač vica. Ozlojeđeni Bokšić je odmah otišao iz svlačionice i pojavio se na terenu puno prije ostalih. Kako god, umjesto gol(ov)a Hrvatske, dogodio se odmah u 48. minuti gol Mendeza. Ekvador se tek tada ohrabrio i čvrsto zgusnuo, osjećajući da mogu do velikog uspjeha. Kroničari te reprezentacije će kasnije odati da je ta pobjeda bila simbolički iskorak jer će Ekvador postati jedna od najviše "rastućih" reprezentacija Južne Amerike u 21. stoljeću. Plasirali su se na 2006. na SP u Njemačkoj i prošli su i grupu (ispali s Englezima u osmini finala)... U nas prije dvoboja u Japanu nije bilo puno priče o tome da je Ekvador u kvalifikacijama pobijedio čak i Brazil, koji će potom postati svjetski prvak...
Nakon Meksika u povijest su otišli Šuker i Prosinečki, a nakon povratka bivši su postali i Soldo, Jarni. U proljeću pred SP oprostio se i Štimac, prije toga Bilić i... Velika generacija otišla je na neprimjeren način, s odjecima gubitnika u Japanu, ali ta sintagma nikad ne bi smjela biti (pod)okvir Brončanih. Na SP-u 2002. godine, nakon opijenosti doživljaja Francuske 1998., suočili smo se svi u Hrvatskoj s krajem jedne grandiozne ere i otrijeznili od doživljaja da se to više neće promijeniti. Mirko Jozić, mirni čovjek koji je vrlo nemirno živio izborničku eru, završio je svoju misiju. Krenula je uspješno, osiguranjem plasmana na SP, ali je ispadanje u prvoj fazi bio preveliki teret za trenera, koji nije mogao osvojiti podršku javnosti jer je stalno bio neraspoložen. Nije se mogao opustiti opterećen doživljajima njegove reprezentacije u odnosu i usporedbi s brončanom, pritom nesnalažljiv u nekolegijalnim prozivanja brojnih trenera (su)komentatora Mundijala, od kojih je najglasniji bio Miroslav Blažević, prisutan na presicama u Japanu i aktivan kao da je zajedljivi novinar, a ne vlasnik bronce i titule najboljeg trenera 1998. godine.
No, to je Hrvatska, u kojoj se uvijek trebalo znati, uz stručne temelje, plivati u okruženju brojnih struja i javno balansirati između često pretencioznih očekivanja šire javnosti i realnih mogućnosti. Japan je označio početak druge ere vatrene povijesti, koja će 16 godina kasnije biti zaključena senzacionalnim srebrom u Rusiji...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....