Čudna je to priča. Naime, dan uoči nego će Marokanski nogometni savez kao nasljednika Vahida Halilhodžića predstaviti Walida Regraguija (46), čovjeka koji je u Casablancu doveo trofej Afričke lige prvaka, CAF - krovno tijelo afričkog nogometa, donijelo je vijest kojom se očito ponosi, ali koja je loše sjela Marokancima...
"Po prvi puta u povijesti, svih pet afričkih reprezentacija na Mundijalu vodit će - Afrikanci!", donio je veliki tekst CAF, ali, očito, dan prerano. Odnosno 24 sata prije nego će Marokanski savez održati presicu i predstaviti novog izbornika.
"Poludjeli su. Jer, htjeli su pompozno najaviti čovjeka kojeg su navijači, ali i velik dio medija, pa i igrača, željeli, a onda im je CAF nespretno preuzeo ekskluzivu. Tjednima su marokanski mediji pritiskali Savez da im potvrdi špekulacije i dolazak Regraguija, međutim, Savez je to odbijao, čekajući grandioznu presicu. No, najviše izvršno tijelo u Africi zaduženo za nogomet preduhitrilo je Fouzija Lekjaau", pišu tamošnji mediji.
Nije to, naravno, narušilo priličnu euforiju koja je zahvatila marokanske navijače, koji na ovome SP-u očekuju - eksploziju rezultata. Prvenstveno smatrajući da je Regragui jedan od talentiranijih trenera Afrike, i da će kao čovjek iz Maroka prvo, naravno, vratiti Ziyecha i Mazraouija pod zastavu, a potom napraviti dar-mar u skupini s Hrvatskom, Belgijom i Kanadom.
Istovremeno, pak, vrlo je zanimljiva CAF-ova nespretna objava. Doista, nakon što su desetljećima pred strane, mahom europske i južnoameričke trenere bacali bisere kako bi ih preobrazili u ozbiljne reprezentacije, da bi (tek) tri puta dospjeli do četvrtfinala (Kamerun, Gana, Senegal), došlo je do promjene paradigme.
Istina, Vaha nije zaslužio "pedalu" nakon što je Marokance prilično suvereno odveo do Mundijala, no ostale četiri reprezentacije Katar su dohvatile pod vodstvom domaćih, afričkih ljudi. Prvi među njima definitivno je Aliou Cissé, koji je Senegal preuzeo 2015. godine, preobrazio ga, odveo do trona na Afričkom kupu naciju i, praktički, otvorio oči i drugim Savezima. Koji su nakon recentnih razočaranja nacionalne mezimice dali u ruke Rigoberta Songa (Kamerun), Jalela Kadrija (Tunis), Otta Adde (Gana) te, dakle, Walida Regraguija (Maroko).
"Ovo je ključni dokaz koliko afrički treneri vrijede i samo im treba dati priliku. Fantastično je što ćemo na najvećoj svjetskoj nogometnoj pozornici moći pokazati da i u stručnom segmentu rastemo i da je budućnost afričkog nogometa na svim razinama iznimno svijetla", stoji u CAF-ovoj zasluženoj autohvali, no da bi ova priča postala trend, trebat će ipak pričekati buduće reakcije šefova Saveza, koji kaubojski barataju obaračem. Ako, poput Senegala, daju dugoročnu priliku, bit će doista dramatičan preokret u filozofiji vođenja afričkih reprezentacija, ali i percepciji afričkih trenera na globalnoj razini.
Koja je, definitivno, potrebna. Jer, postoji još mnogo tabu tema, koje treba otvoriti, kao što su općenito tamnoputi treneri na europskoj razini. Primjer: svi u Premiershipu i Engleskoj pričaju o Lampardu i Gerrardu, dok se puno manje otvara prostor, recimo, Patricku Vieiri, ništa manjoj legendi, koja vodi Crystal Palace. Koji, eto, gura i igra bolje od Evertona i Aston Vile...