GIUSEPPE CACACE Afp
PIŠE ROBERT MATTEONI

SN igraju 19. Mundijal! Nogometno! Neka vatrene igre počnu u zemlji u kojoj se nije mislilo da je to moguće

Četvrt stoljeća nakon Engleske, Hrvatska brani srebro u malom i bogatom Katru
Piše: Robert MatteoniObjavljeno: 19. studeni 2022. 08:38

Početni okvir priče je proljeće 1996. godine. Hrvatska i prvi veliki joj turnir, Euro ‘96. Za ulaz u igru s velikim dečkima. Povijest.

Prvi put sam zadužio, kolokvijalno zvani, satelitski mobitel. Zapravo GSM. Naprednija mobilna telefonija nakon bučnih analognih. Za nas u SN san snova. U Englesku nas je išlo sedam novinara i fotoreportera. Nova generacija laptopa, GSM, mogućnost slanja iz vlaka, autobusa, s ceste, gdje god se nalaziš. Pokrivali smo sve strane Otoka i nogometnih pitanja. Novine su se odlično prodavale. Kad smo dobili Dansku 3:0, ušlo se u zonu euforije, sto tisuća tiraže. Imali smo tada osjećaj da imamo svijet nogometa na dlanu. Posljedično, znali smo i to, svaka je pobjeda nogometa značila dodatni impuls potražnji novine. Ništa nije bolje prodavalo Sportske novosti od nogometnih uspjeha…

Kad je Hrvatska ispala od Njemačke, po mnogima nezasluženo, bavili smo se sudačkim repovima i taktičkim tematika. Rijetko se prešlo u sferu sočnih priča. Možda je u tom smislu sok rubnih tema razliven pričom o izbacivanju dva novinara iz autobusa reprezentacije, te nezadovoljstvu igrača malim sobama u hotelu u Mansfieldu i lociranju krivca u svevremenskom šefu operative Zorislavu Srebriću. Jedina je možda zabavnija, ali ipak nogometno obojena priča, bila dilema je li Miroslav Blažević prije leta sa Heathrowa za Hrvatsku, u družbi s novinarima, podnio, ponudio ili zanemario ostavku...

Kad smo dvije godine kasnije išli u Francusku, na debi Mundijal, Hrvatska je bila etablirana vrijednost, njeni igrači akteri ponajboljih euroklubova, mobiteli su bili samo poboljšavani, kao i laptop, digitalni fotoaparati, diktafoni. Unatoč naprednijoj tehnologiji, išlo nas je pet novinara i fotoreporteri, kao i kolega Bertičević kao pojačanje do odlaska na Wimbledon. Opet smo pokrili cijelu zemlju, još veću, Francusku, pratili sve grupe, suparnike Hrvatske, a dolasci predsjednika države Franje Tuđmana samo su dodatno pojačavali ritam i obim obveza. Priča je bila prva utakmica s Jamajkom, gdje se od rubnih priča nametnula ona s raskošnim navijačicama Žutih, ali samo dok se nisu istaknule priče o Žutom i njegovom golu, prvom Stanićevom i općenito mundijalskom pogotku Vatrenih, prvom Šukerovom na putu prema povijesnoj Zlatnoj kopački. Koliko dobrih nogometnih tema o “kašljucanjima” Brazila, iskoraku Hrvata, lepršavim Nizozemcima. I neželjenih tema o neredima, premlaćivanju francuskog policajca koji će jedva preživjeti, a čiju će priču suptilno globalizirati Ćiro Blažević noseći na klupi njegovu službenu kapu.

Hrvatska je igrala sve bolje, euforija je rasla u Hrvatskoj, narod je upoznao život na trgovima uz prizore iz Francuske, slavlja uz nogomet. Mi smo, pak, upoznali slavu nogometa i Vatrenih u Francuskoj, gdje su dresovi šahovnice postale hit. Gdje je, napose u Lyonu, u povijesnoj pobjedi-revanšu s Nijemcima (3:0), Hrvatska i službeno postala priznati dio elitnih reprezentativnih salona.

Sjeverna i dio istočne tribine bila je posve hrvatska. Priredili su atmosferu koja će ostati zapamćena kao prva navijačka tutnjava svjetske dimenzije, ona tutnjava koja nosi momčad i ruši prepreke. Sjećam se smrknutog lica prisutnog Helmuta Kohla, predsjednika Njemačke dočekanog kao de luxe VIP gosta. Sjećam se presretnog Franje Tuđmana, koji je kao predsjednik Hrvatske dočekan kao nužni službeni gledatelj. Intervju s njime odmah nakon te utakmice, na južnom dijelu Gerlanda u Lyonu, bio je ispunjenje misije tzv. rubne priče. Sve ostalo bilo je priča o nogometu, slavlju, igri, taktici, navijačima, slavlju u Hrvatskoj. S pravcem prema postolju, gdje su jedna-dvije nogometne pogreške presudile da budemo na brončanoj a ne srebrnoj, možda i zlatnoj poziciji…

Neka igre počnu

Doček u Zagrebu bio je senzacionalan. No, dvadeset godina kasnije bit će bajkovitiji u novim realnostima, koje ukazuju koliko je nogomet voljen, koliko je reprezentacija velika i kako se taj temelj priče, nogomet, neće promijeniti. Čvrst je, svim mijenama svijeta, Hrvatske, tehnologije i koječega još, unatoč. Četvrt stoljeća nakon Engleske, Hrvatska brani srebro u zemlji za koju se nije moglo tada zamisliti da bi mogla ugostiti išta osim komercijalne turneje par selekcija. U maloj zemlji Katar, Sportske novosti imaju jednog reportera. Realnosti svijeta? Čudima tehnike i izuma “nomadskog” može se i u čudnoj zbilji medijskog svijeta, pogotovo onog sportskog, puno toga kvalitetno odraditi. Nogometnog. Iako svijet navodne informacije ide u pravcu zabavnog, hollywoodskog pristupa. Biti čitan i gledan zbog “sočnog-rubnog”, zbog klika, sharea ili tweeta. Iz Katara svijet je preplavljen pričama o pivu, smještaju, vrućini, komociji, dress codu dama, političkim implikacijama, besmislenim trošenjima bogataša na sve luksuze koji postoje, na sve slične tematike.

Ankete ukazuju da ljudi ovog planeta, njih već 67%, ne vjeruje medijima i tvrde da lažu. Polovica ih smatra da dijele društvo, 76% drži da su informacije dezinformacije jer istina, navodno, nije profitna. Dosadna je. Nogomet preživljava tu neistinu.

Od nedjelje napokon i starta. Igra. Mundijal. Trudit ćemo se prenijeti nogometnu priču. Sportske (nogometne) novosti igraju 19. Mundijal! Nogometno! Neka igre (vatrene) počnu....

Linker
26. studeni 2024 22:14