Brzina kojom je izbornik Zlatko Dalić odmah otpisao opciju sustava igranja s tri braniča odala nam je i glavne razloge neuspjeha njezine primjene. Dalo se nazrijeti već i prije da Dalić ne voli tu opciju, iako ju je u svom dugom mandatu pokušavao nekoliko puta uvesti u taktičku prtljagu Vatrenih. Isto tako može se iz tih njegovih poteza i izjava razumjeti da netko drugi unutar reprezentacije, a tu prije svega mislimo na njegove asistente, pa potom možda i na “odjeke svlačionice”, pridonosi uvjerenju da bi takav sustav igre mogao donijeti napredak Vatrenih.

Sukladno profilu igrača koje aktualna reprezentacija ima na raspolaganju, među kojima je niz igrača koji u svojim klubovima igraju upravo na takav način, a uvažavajući činjenicu da Vatrenima nedostaje nužna (željena) razina kvalitete na krilnim pozicijama, razumljivi su stavovi “drugih” da bi vrijedilo pokušati. Hrvatska je lani u Ligi nacija u tom taktičkom sustavu djelovala solidno, pa ipak ostaje žal što se nije nastavilo u tom pravcu i kroz kvalifikacije. Prije svega da se kroz logičnije, duže vrijeme i više utakmica provjeri takva postavka, te onda lakše donesu i zaključci.

Bitna novost

U razgovoru s više igrača dobili smo potvrdu sličnih razmišljanja. Slažu se da je Vatreni kadar tako strukturiran da se ta opcija i logično nameće. Tim prije što ga, ponavljamo, dobar dio igrača odrađuje i u klubovima. No, s druge strane, ako šef reprezentacije ne vjeruje u taj taktički pristup, onda ga zbilja ne treba forsirati. Ne mogu se momčadi prenijeti principi te igre ako trener misli drugačije.

Koji su to principi? Prije svega, sustav s tri braniča znači ojačavanje defenzivnog bloka momčadi. Kako nam je EP 2024. pokazalo, kada aktualna Hrvatska igra protiv jačih reprezentacija (Španjolska) i na velikom turniru, ili je primorana jače napasti na postavljenu obranu (Albanija), ili se mora obraniti u finišu dok vodi (Italija), obrana djeluje prilično “mekano”. Na Euru je Hrvatska igrala u formaciji 4-3-3, u kojoj je realno najkvalitetniji izostanak Brozović. U Njemačkoj su Vatreni imali prevlast u posjedu sa Španjolcima 53-47%, i u šutu (16-11), s Albanijom 67-33% (šut 21-15), jedino je Italija imala više (53-47%) posjeda, šutova (6-12). No, upravo je protiv Italije hrvatska vrsta djelovala uvjerljivo i bila najbliža pobjedi, koja je izmakla u posljednjim sekundama.

Hrvatska, dakle, ima igrače koji su sposobni nametnuti posjed, ali je problematično to što nisu opasni, odnosno efikasniji naprijed, a s druge strane ranjivi su obrambeno (primili prosjek 2 gola po utakmici). Treba podsjetiti da je Hrvatska na SP-u 2022. u tri utakmice bila bez pogodaka (Maroko, Belgija, Argentina), u dvije po jedan (Japan, Brazil), u malom finalu 2 (Maroko) i tek je protiv Kanade bila efikasna s četiri pogotka.

Navedeni detalji ukazuju da je aktualni kadar, uz uobičajeni stil igre – posjed lopte, konstrukcija napada kombinatorikom – dovoljno snažan da čak i rutinirano ostvari kvalifikacijske uspjehe. U njima su Vatreni svrstani, na temelju uspješnosti, uglavnom kao glavna snaga. Gledamo li pak prema turniru, odnosno nužnosti da za prolaz skupine pobijede nekog od jačih suparnika, stvari stoje ovako. Nakon Rusije, na EP-u 2021. i 2024., odnosno SP-u 2022., Hrvatska nije uspjela pobijediti Englesku, Španjolsku, Belgiju, Brazil, Argentinu, Italiju, a od ostalih suparnika niti Češku, Japan, Maroko prvi, Albaniju. Jedine dvije pobjede upisane su protiv Kanade (2022.) i Škotske (2021.).

U kontekstu Mundijala 2026., ovog trenutka možemo kazati da Hrvatska u odnosu na EP 2024. nema neku posebnu igračku novost koja može promijeniti ritam momčadi. Umjesto Brozovića, primjerice, sada je tu Petar Sučić. Više-manje kadar koji je u najvećoj mjeri korišten i u prošlim kvalifikacijama bit će nositelj i na sljedećem Mundijalu.

Opcija 3-5-2 i inačice (3-4-2-1, 3-4-1-2, 3-4-3) mogle su biti jedna bitna novost koja bi, možda, donijela učinkovitiju igru defenzivno, kompaktniju postavu i više sigurnosti u srazu s jakima. Dalić očito ne misli tako, što je vrlo jasno komunicirao nakon utakmice. Odustao je od toga već u poluvremenu utakmice, sa suparnikom snage Farskih Otoka. Formacijski to, naravno, nije dobro djelovalo, a može se raspravljati zašto. Je li problem defenzivno što su dva bočna igrača bila krilni igrači, Perišić i Marco Pašalić, pa su dobre ofenzivne role nadopunjavali neuvjerljivim defenzivnim kretnjama? Ili je možda uključenje Vuškovića kao srednjeg stopera, uz Gvardiola i Stanišića, osnažilo neuigranost te linije 3?

Pogrešno razmišljanje

Pogrešno je razmišljati da je problem u jednom ili dva igrača, i to iz posljednje linije. Jedan od glavnih faktora učinkovitosti sustava s 3 braniča jest kompaktnost, ali cijele momčadi. Nužno je da odabrani akteri uigravaju linije, odnosno da se razviju automatizmi i osiguraju tajming određenih kretanja. Prije svega u igri bočnih igrača, kada ubacivanje naprijed jednog od njih podrazumijeva ostanak u obrani drugog. Ili kada defenzivno stoper na jednoj strani duplira bočnog, onda se s druge strane igrači pomiču u tu stranu, itd. Zlatko Dalić se odrekao te “muke” i Hrvatska će na Mundijal očito igrati kao i do sada, 4-3-3 ili 4-2-3-1.