Evo kako je Hrvatska postala svjetska velesila: Brojke otkrivaju koliko je ispred ostalih postkomunističkih država

Na Europskom prvenstvu 1996. godine Hrvatska se predstavila svijetu, prvi put Vatreni su zaigrali na velikom natjecanju i taj status novog i malog platili u četvrtfinalu gdje ih je švedski sudac Leif Sundell grubo spustio na zemlju. Poput "crnog konja" kojeg se svi boje, naša je reprezentacija u skupini svladala Tursku (1:0), kojoj je to također bilo prvo veliko natjecanje jer njihov se nogomet tek uzdizao, i branitelje naslova Dance (3:0), izgubila od Portugala (0:3), da bi u utakmici za polufinale ispala od Nijemaca 2:1.

Trideset godina kasnije Hrvatska će doći u SAD, Kanadu i Meksiko na svoj 14. završni turnir, sedmi Mundijal, kao nacionalna vrsta koja je na prethodna dva osvojila srebro i broncu. U 30 godina Vatrenih na velikom natjecanju u riznici su tri svjetske medalje, jedno finale i dvije bronce, finale i četvrtfinale Lige nacija, dva četvrtfinala Eura, rezultati s kakvima se ne može ponositi ni Engleska, a kamoli države s manje od pet milijuna stanovnika.

Malobrojan smo narod, ali u nogometu smo postali velika nacija, neki će poput Zlatka Dalića kazati velesila. U usporedbi s ostalim zemljama koje su samostalno krenule u nogometne arene u devedesetima daleko najbolja.

Od reprezentacija izašlih iz propalih komunističkih država jedino se donekle može komparirati Češka zato što je 1996. igrala finale Eura, a 2004. polufinale, no i ona je osjetno ispod Hrvatske jer je 20 godina nema na svjetskim prvenstvima. Još ima šansu "doveslati" do Amerike.

Zlatko Dalić

TOM DUBRAVEC/CROPIX Cropix

Rusija, Ukrajina, Gruzija, te jake nogometne tradicije koje su imale velike igrače u doba Sovjetskog Saveza, od toga Ukrajinci dvije zlatne lopte (Oleg Blohin i Igor Belanov), a Rusi jednu (Lev Jašin), pa skupa s njima i Srbija, Bosna i Hercegovina te Slovenija, nastale iz Jugoslavije, još i Češka i Slovačka, svi zajedno, nemaju više od jednog finala Eura i dva polufinala. Hrvatska se izgradila i iz tog kruga katapultirala kao planet za sebe.

Rusija je igrala na četiri svjetska prvenstva, a najdalje je stigla na domaćem terenu 2018. kad su je Vatreni eliminirali u četvrtfinalu. Bila je i na šest Eura s vrhuncem 2008. Tada je dohvatila polufinale, a opet usko povezano s nama jer pobjeda Hrvatske na Wembleyju nad Engleskom omogućila joj je plasman u Austriju i Švicarsku.

Ukrajina je bila na jednom svjetskom prvenstvu i četiri europska, na svakom ima po jedno četvrtfinale. Gruzija se pojavila na posljednjem Euru, a Latvija još 2004. godine. Sve države iz SSSR-a koje igraju u Europi zajedno imaju pet svjetskih prvenstava i dvanaest europskih.

VEX

Češka je nastupila na jednom svjetskom prvenstvu i osam europskih, po pitanju kontinentalnih smotri jedina nas je nadmašila jer nije propustila niti jednu, Slovačka je bila na jednom svjetskom prvenstvu i tri europska. Srbija je igrala na pet svjetskih prvenstava, ako joj se računaju i dva zajedno s Crnom Gorom te dva europska, Slovenija na po dva svjetska i europska prvenstva, BiH na jednom svjetskom, a Sjeverna Makedonija na jednom europskom. Neki su još u igri za Ameriku.

Kad se zna kako su kvalitetno Hrvati igrali nogomet na počecima organiziranog djelovanja toga sporta prije stotinu i više godina, pa koliko su lansirali mitskih igrača u četrdesetima koji su još u pedesetima bili okosnica reprezentacije Jugoslavije što je službeno proglašeno najboljom ekipom SFRJ ikad, te je to revitalizirano u novo doba Republike Hrvatske, nameće se zaključak da su generacije španera bile zakinute što Hrvatska nije mogla igrati na velikim natjecanjima prije 1996. godine.

Hrvatski nogometni "mindset" bitno je drugačiji nego što je bio jugoslavenski. Nogometna reprezentacija Jugoslavije funkcionirala je od šezdesetih godina kao Srbija s pojačanjima, zato i nije imala znatno veće domete nego današnja Srbija, a Hrvatska ima sasvim drugačiji skup vrijednosti, stavova, pristupa i što je najbitnije svoj ekstra talent koji je tek s vlastitom reprezentacijom došao do punog izražaja. To je i odgovor na pitanje zašto će Hrvatska u 28 godina igrati na sedam svjetskih prvenstava, a Jugoslavija je u svojih 28 posljednjih godina, od 1962. do 1990., bila na četiri. Iako mnogo veća država, s daleko više stanovnika, čega je Hrvatska bila samo dio. To je nogometna priča, košarka je u bivšoj državi, primjerice, bitno drugačije funkcionirala.

TOM DUBRAVEC Cropix

Trideset godina Vatrenih na velikim natjecanjima obilježile su brojne velike utakmice, drame i legende, ali i tragedije koje se podjednako pamte. Jedino desetljeće u kojem nemamo medalju bilo je prvo u ovom stoljeću jer iz 1998. je bronca sa Svjetskog prvenstva u Francuskoj, što je tada za mnoge bila senzacija, a zapravo tek najava, iz prethodnog srebro sa SP-a u Rusiji, iz aktualnog bronca s Mundijala u Kataru i srebro iz Rotterdama (Liga nacija), a tih prvih deset godina aktualnog stoljeća najviše je urezano u sjećanje po Beču, po vodstvu protiv Turske 1:0 do 122. minute i ispuštenom polufinalu Europskog prvenstva. Prokleto nas je malo dijelilo da i u toj dekadi budemo u zoni medalja.

Lako bi bilo navesti brojne utakmice koje nam razgaljuju dušu, kao i one koje nas peku, a sad je ključno da Dalić i društvo spreme momčad za još jedan uspješan Mundijal.