Pomislio je, načas, Géza Dávid Turi da bi u samo dva mjeseca mogao dva puta postati stanovnik svjetskih naslovnica. Prije 70 dana, naime, taj je rođeni Mađar sa svojim Grimsby Townom slavio senzacionalno izbacivanje Manchester Uniteda iz Liga kupa, da bi, eto, veznjak golom šokirao Rujevicu. Ali, niti su "vatreni" "vragovi", niti je Zlatko Dalić Rúben Amorim...

Kolo prije kraja, s natpisom "audicija u tijeku", s eksperimentalnim sustavom, s gardom pobjednika, Hrvatska je na kraju lako "riješila" Ovčje Otoke, čime je izborila svoj sedmi Mundijal, Lukin peti, Dalićev treći, kao treća europska reprezentacija s mundijalskom vizom i kao vječni autsajder, koji najviše voli odlaziti na Svjetska prvenstva iz drugog reda. A onda kreirati - košmar. Na kraju tekućih kvalifikacija, sa šest pobjeda i jednim remijem, s Crnom Gorom u ponedjeljak kao ekshibicijom, što djeluje tako prokleto lako, na najvećim je "mukama" Iva Olivari, koja sondira američke "kampove", čekajući ždrijeb kuglica početkom prosinca. A na ovom, nikad lakše prokrčenom putu do elitnog banketa Najvećih, Zlatko Dalić i društvo ostavili su, ili kane, pet značajnih, pjesničkih tragova...

Trag u beskraju

Luka i Zlatko, Zlatko i Luka. Marširaju njih dvojica zajedno još od sumorne jeseni 2017., koja se pretvorila u bajkovite pejzaže "vatrene" povijesti. Srebro, bronca, čeka li nas nešto više? Ne treba gatati, ne treba se opterećivati. Jasno je da je harmonija njihova odnosa blagotvorno utjecala na postavke koje su Hrvatsku preobrazile u velesilu, u inat svim kladioničarskim najavama i procjenama. Ta neviđena simfonija, kao da je ispala iz Oliverove pjesmarice, i prelila se na Društvo mrtvih pjesnika, stvarajući od njih likove nalik na Robina Williamsa, alias Zlatka Dalića, i ekipu koja prkosi svemu. Ima mana, ali, hvala Bogu, nema umiranja. Čak ni u ljepoti, ali pragmatičnost je u sportu često ključna strofa... Eh da, američki Mundijal bit će deseto veliko natjecanje za Modrića, a samo jedan igrač u povijesti nogometa, Cristiano Ronaldo, ima više nastupa.

Ja sam budućnost

"Ja sam ono čega nema. Ja sam ono što ti se sprema", trešti sa zvučnika dok gledamo napredak Luke Vuškovića. Jest, u Rijeci je morao preuzeti kiks na sebe, no napredak tog novog hrvatskog "prodigyja" naprosto oduševljava. Joško Gvardiol već je danas svjetsko ime, a "mali" iz Tottenhama, na kaljenju u HSV-u, pokazuje da je "the next big thing".

Stringer/Afp

- Prošle kvalifikacije sakupljao sam lopte na Poljudu - nasmijat će se "mali", koji izrasta u velikog. A ono "jeb...." samo potvrđuje karakter. U avionu koji će letjeti "preko bare" za njega mora biti i bit će mjesta. U kojoj ulozi? Daliću su to slatke brige. "Ja sam sudbina koja se ruga", dodat će Bare dok se do lipnja traže još neke nove face. Ili potvrde. Vušković, uz Petra Sučića, pritom postaje predvodnik nekidan opisane "generacije Z", čekajući da mu se pridruže Baturina, Ivanović, Matanović, Beljo...

"Freed From Desire"

Oslobođen želje, djelovao je Zlatko Dalić u času kada je odustao od formacije 3-5-2, koju je prvotno zamislio kontra Ovčjih Otoka, preslagujući svoje ljude u standardnih 4-2-3-1. "To je naš sustav, i više od njega ne odustajem, što god tko mislio", poručio je izbornik, dajući do znanja da vjerojatnih pet utakmica do starta Mundijala kani provesti u ugodnom društvu ploče koja je crtala i dosadašnje uspjehe na Svjetskim prvenstvima i u Ligi nacija. Profilno, ideja s tri braniča, a obrana nam je uz vezu najveći forte, te dva "wing-backa", doista se doimala kao idealna B-varijanta, što je na mahove i pokazivala u nekoliko partija posljednjeg ciklusa, od Eura do sada, no izbornik je, očito, došao do zaključka da se ova reprezentacija, ali i on, i dalje najbolje osjećaju kada su - doma. Taktički izleti, prema svemu sudeći, pospremljeni su "ad acta" sve do daljnjega. "Want more and more, people just want more and more", pjeva Gala, no Dalić odmahuje rukom...

"Born in the USA"

U prvom redu ovog nogometnog HNK sjeli su redom Dalić, Ćorluka, Ladić, Mrmić, Subašić, Rochon, Pletikosa... Postavljajući priredbu "Vatreni osvajaju Ameriku", imaju glavne glumce, no treba popuniti ansambl. Tamo, iza vrata, jedan iza drugoga, stoje aplikanti. "Tišina, molim", čuje se dok na scenu stupaju oni koji žele zauzeti svoje uloge. Mladih, pa i nekih "zaboravljenih" glumaca je mnogo, no redatelj, eto, ima dovoljno vremena. Neki i dalje čekaju svoj red, no dojam je da scenu zasad osvajaju američki "naturščici": Marco Pašalić oduševio je u prošlom ciklusu te je time ofenzivac Orlanda vrlo blizu svoje role, a na riječkim daskama prostor ispražnjen zbog Budimirove ozljede prije Matanovića, na probama, ali i u audicijskoj predstavi, pokušava preuzeti napadač Dallasa Petar Musa, koji prvijencem za "vatrene" poručuje da nema namjeru pristati na ulogu statista ili epizodista.