Hrvatska će na Svjetskom prvenstvu 2026. godine ponovno igrati protiv Engleske, to budi sjećanja na polufinale 2018. i našu najveći pobjedu. U sportskim arenama rađaju se prvaci, Vatreni su u Rusiji bili junaci, prisjećanje na pogotke Ivana Perišića i Marija Mandžukića uvijek iznova grije srce i izaziva smiješak, plasman u finale Svjetskog prvenstva najveći je sportski uspjeh Hrvatske. U toj čudesnoj priči jedan čovjek zaslužuje poseban naklon i nacionalno ordenje. Iako sam inzistira da nije poseban i da ga nije ispravno izdvajati od drugih, karakter, domoljublje i herojstvo koje je demonstrirao u Rusiji, a pogotovo u zadnje dvije utakmice nadilaze uobičajene ljudske granice. Mnogi su polufinale igrali ozlijeđeni ili bolesni - Subašić, Lovren, Strinić, Mandžukić, Rebić, Modrić, Rakitić, ma praktično svi, ali Šime Vrsaljko prkosio je zakonima medicine, doktori bi ga vjerojatno utamničili kad bi imali policijske ovlasti.
Već s 31 godinom, u proljeće 2023. objavio je kraj karijere zbog koljena, a još ranije 2022. povukao se iz reprezentacije te nešto kasnije sam raskinuo trogodišnji ugovor s Olympiacosom. Iako još mlad, s tek 33 godine, sad gradi novi život.
- Nogomet će uvijek bio dio mene, ali trenutačno sam koncentriran za druge stvari. Uživam u vremenu koje nisam imao dok sam bio profesionalac - kazao nam je Vrsaljko u intevjuu za SN, koji sada živi u Zadru s obitelji pod egidom "svuda pođi, doma dođi".
- U toj nesreći imao sam sreću što sam se jedno šest godina pripremao za taj trenutka kad ću reći nogometu zbogom. S nogometom sam se muški pozdravio, stisnuli smo si čvrsto ruku, nogomet meni i ja njemu. Puno mi je dao, i ja njemu, tako da smo završili neodlučeno. Razdoblje nakon samog prestanka igranja omogućilo mi je vrijeme da analiziram sve od početka do kraja. Ne mogu si zamjeriti ništa. Spoznaja da sam došao do završne točke tražila je da budem korektan prema klubu u kojem sam imao ugovor, da kažem kako to više nije to. To više nije bio onaj Šime kojeg gledaju kroz ime i prezime. Nisam mogao ponuditi dovoljno kako bih smatrao da ima smisla ostati u kopačkama. Odlučio sam prestati. Zdravlje mi nije dozvolilo ići dalje. Morao sam biti iskren prema sebi i nogometu.
Prije aktualnih tema idemo u Rusiju. Igrali ste ozbiljno ozlijeđen, je li vas utakmica s Engleskom koštala preranog okončanja karijere?
- Ne. Trebali bismo se vratiti godinu i pol dana prije Rusije. Kad je došla ta ozljeda bila je stranac u mojoj kući. Nisam bio upoznat s ozljedom zadnjeg križnog ligamenta koljena. Znao sam, ako odem na operaciju, neću na Svjetsko prvenstvo. Vjerovao sam da mogu izgurati. Više od godinu dana igrao sam nogomet bez ligamenta što je dovelo do oštećenja hrskavice, to je nenormalna bol koja te limitira u svakom pokušaju bilo čega. Tijelo daje drugačiji odaziv na sve. U četvrtfinalu protiv Rusije, u produžetku, kod jednog sprinta koljeno mi je radi te nestalnosti, budući da nisam imao ligament, jednostavno zaribalo. Osjetio sam grubu radnju u njemu, zavrtjelo je gdje nije trebalo niti smjelo zato što je došlo do nenormalne upale hrskavice i zadnjeg križnog ligamenta koji nije uopće držao koljeno.
Unatoč tome, kako je kazao izbornik bez pola koljena, igrali ste polufinale s Engleskom i to toliko dobro da promatrači nisu bili svjesni s čime se borite i nosite.
- Morao sam odlučiti, došla je Engleska i polufinale Svjetskog prvenstva, hoću li napraviti sve i igrati ili ne. Prelomio sam da je to trenutak u kojem nema odustajanja. Želim igrati. Ako sam se godinu i pol dana toliko izmučio i patio, izdržat ću i Englesku. Došao sam u Rim i da ne vidim Papu mislim da je ludost. Moja je odluka bila da igram. Tako sam gledao na to u tom trenutku, a tako smatram i danas. Sve bih ponovio isto. Nakon toga sam igrao i finale s Francuskom i potom još šest mjeseci u Interu. S time sam se doveo do stanja da jednostavno više nisam bio za upotrebu, ne za igranje nego za hodati.
Na kraju je operacija bila nužna, ali pravi oporavak nije bio moguć.
- Neću reći da je kriva utakmica s Engleskom, to su dvije godine igranja u takvom stanju. Poslije toga je bilo što je bilo, o mojem koljenu mogli bismo satima razgovarati. Međutim, i kad bi mi netko rekao da će mi utakmica s Engleskom skratiti karijeru, opet bih jednako napravio. To je bila moja odluka, čvrsto sam stajao iza nje, ne želim se junačiti s time, mirno sam je donio i bio sam presretan što mogu participirati u polufinalu Svjetskog prvenstva. To mi je bio jedini cilj, ništa više od toga.
Znači li to da je do utakmice s Rusijom još bilo koliko-toliko u redu, a tada je počela najveća kalvarija i ta nenormalna bol?
- Imao sam bol od prvog kola, stalno. Međutim, protiv Rusije, u tom trošenju koljena, došlo je do toga do čega je došlo.
Zaustavljamo vremeplov i gledamo prema 2026. godini. U skupini smo s Engleskom, Panamom i Ganom. Kako vam se čini?
- Imamo igrački kadar koji je pokazao da je spreman za velike stvari. Jako je bitno hoće li nas zdravlje služiti te kakva će biti forma igrača za koje će se izbornik odlučiti, a vjerujem da će svi dati najviše što mogu. Utakmica protiv Engleza u Dallasu sama je po sebi jako bitna, a znam da najbolje partije damo protiv najjačih. Vjerujem da ćemo biti maksimalno spremni. Na kraju dana već smo puno puta igrali s njima. Naravno da smo kao reprezentacija u tranziciji, koja će se do tada više-manje iskristalizirati. Taj prvi susret usmjerit će kasniji tijek događanja. Ostale dvije reprezentacije nisu toliko afirmirane, ali danas su sve informacije dostupne pa vjerujem da neće biti tajni. Uvodni nastup daje energiju i zalet, pozitivan ili ne daj Bože negativan. Po meni je jako dobro što otvaramo s Engleskom.
Koliko ste optimist da ćemo proći dalje?
- Pa naravno da sam optimist. Mene ste naši pitati jesam li optimist? - nasmijao se Šime i nastavio:
- Dakako da vjerujem u našu reprezentaciju, dolazim iz tog dvorišta, znam tko je tamo i kako se gleda na utakmice, koliko se za njih živi. Hrvatsku se nikad ne smije otpisati. Danas-sutra da smo najpodcjenjeniji, da smo u ne znam kakvoj krizi, spremni smo protiv najvećih i najboljih, kao i protiv najslabijih, dati više nego što se od nas očekuje.
Vaši "ratni suborci" Luka Modrić i Ivan Perišić i dalje su glavni nositelji.
- Oni su primjer profesionalizma, energije, beskrajne želje i motiva da se dokazuju i uzor svim budućim generacijama. Sve su zaslužili radom, tako i to da i danas mogu voditi mlade.
Hoće li moći u Ameriku odigrati jednako vrhunski kao u Rusiji i Kataru?
- Zašto ne? Ako ih podcijenite možda će baš iz tog razloga odigrati još bolje nego u Rusiji. Budete li provlačili mogu li, jesu li oni ti, vjerujem da će upravo onda dokazati da mogu.
To im sto posto želimo, i njima i svima nama, a ako ih treba za to malo isprovocirati, spremni smo i na to, našalili smo se.
- Ah, nemojte provocirati, vi ste papreni nekada. Imaju oni to u sebi, taj dišpet, budući da su obojica Dalmatinci. Nemojte ići na to - sa smiješkom je odgovorio Šime. I ujedno krajnje ozbiljno. Jasno da su Modrić i Perišić sve prošli, od njih mlađi samo moraju učiti ako im se žele makar i približiti jednog dana. Hrvatska bez njih nema ni približno dimenziju kao s njima.
Sviđa li vam se posebno netko od mlađih Vatrenih?
- To je generacija koja će odlaskom svih senatora kreirati vlastitu grupu i stvoriti svoju energiju koja će ih voditi dalje u uspjehe. Ne bi bilo fer nikoga izdvajati, to je ekipni sport, svi dišu jedan za drugoga, nitko ne može sam. Moraju stvoriti svoj put, svoj bolid s kojim će uzeti sve utrke koje su pred njima. Vjerujem da su naučili i od nas, a i od ovih koji su još uvijek u reprezentaciji, da slijede taj primjer i da će nastaviti ono što im je ostavljeno. Mislim da su oni ti, da to mogu.
Izbornik Zlatko Dalić nedavno je u Pragu imao stotu utakmicu. Kako gledate na njegov utjecaj i zasluge?
- Dio je mašinerije, ekipnog sporta, ne možemo jedni bez drugih. Svaki puzzle koji je tamo neizostavan je kako bismo imali prekrasnu sliku, kao što je to posljednjih godina. U svemu tome ima posebnu ulogu.
Kako vam se čini današnja Engleska u odnosu na onu iz 2018. godine? Koja je jača?
- Ne znam. Ne bih uspoređivao. Na terenu će se sve vidjeti. Pitanje je forme, trenutka, hoće li biti koncentriraniji ili manje, to će se vidjeti. Engleska ima kvalitetu, imamo je i mi. To su dvije reprezentacije koje će privući ogromnu pažnju svih ljubitelja nogometa.
Pa još jednom idemo u povijest. Dragu. Koja vam je slika najjače ostala u sjećanju s polufinala?
- Zadnji sučev zvižduk. Zapravo posljednji slobodan udarac za Englesku, sjećam se da smo bili na iglama čuvajući prednost 2:1, a kad je sudac označio kraj kao da mi je stotinu tona palo s leđa. Svaki je trenutak bio neopisiv, ali ako bih birao to treperenje u zadnjim sekundama da sačuvamo to što smo postigli, da se možemo razveseliti do kraja, da nam ne može biti oduzeto to što smo napravili, i taj gol za 2:1, i za 1:1, sva ta muka i žrtva koju smo podnijeli u toj utakmici i na cijelom turniru, to mi je ostalo najdojmljivije.
Asistirali ste Perišiću za gol, ali - Šime Vrsaljko koji leži na hrvatskoj zastavi posebna je slika za sva vremena.
- To je trenutak akumuliranog umora, olakšanja i sreće, svih tih pomiješanih emocija, sve se spojilo, legao sam na hrvatsku zastavu, olakšao sam si dušu i našao pet sekundi da se odmorim na nečemu za što sam se borio i zbog čega strepio. Zahvaljujući fotografu Dragi Sopti to je ostalo zabilježeno. Lijepo je, ali ne čini me posebnim i drugačijim. Ako me zbog nečega veseli to je radi moje djece i svih koji će ostati nakon mene, imat će nešto dodatno za ponos. Meni je najbitnije bila svaka sekunda koju sam dao na utakmici, na to sam ponosan. Postigli smo rezultat koji je bio plod muke svih nas za hrvatsku zastavu, a što se mene tiče nečega za što sam radio od malih nogu. O finalu također možemo pričati uzdignute glave, nemamo si što zamjeriti.
Spremate li se na američki kontinent pogledati uživo utakmice? U Njemačkoj na Euru bili ste ambasador HNS-a.
- Bit ću definitivno tamo. Želim obići dečke, pozdraviti ih, samo moram uskladiti privatne obveze.
Tko su glavni favoriti za svjetskog prvaka?
- Morat ćete naći nekoga drugoga da ga to pitate. Nekoga tko nije bio u službi hrvatske reprezentacije. Znam samo za jednu reprezentaciju za koju sam igrao, ona je za mene najbolja, i kad drugima nije meni je najbolja i najveći favoriti u mojoj glavi. Tako će uvijek biti. Jesam li objektivan ili subjektivan neka drugi procijene. Od ostalih nikoga neću izdvajati. Niti za njih navijam niti ih volim. Imam jednu ljubav, pokraj nje da izdvajam nekoga drugog bila bi ludost. Pitate me najnormalnije pitanje, ali svaki moj drugačiji odgovor bio bi neiskren.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....