Nakon što je odradio pripreme, s nepunih dvadeset godina Luka Modrić zaigrao je za najtrofejniji hrvatski klub. Samopouzdanje mu je raslo iz kola u kolo, a za ostalo su se pobrinuli njegov urođeni talent i vrline na terenu. Kuže ga je ubrzo postavio za standardnog prvotimca, dajući mu potpunu slobodu u kreiranju igre. U samo nekoliko tjedana iskazao se kao pravi vođa zbog čega je sredinom sezone, u ožujku 2006., pozvan u reprezentaciju koja ga više nikada neće ispuštati iz ruku. [...]
U toj izvrsnoj sezoni, u kojoj je s ostatkom momčadi podigao klub iz pepela, Modrićev značaj bio je očit od samog početka. Kuže ga je smatrao neospornim prvotimcem. Odigrao je sve 32 utakmice u HNL-u na poziciji polušpice s potpunom slobodom u napadu, najčešće iza dva napadača, Da Silve i Bošnjaka, kojima je svojim izvrsnim dodavanjima napadačima stvarao sjajne prilike.
Ivan Bošnjak u sezoni 2005./2006. postigao je čak 22 pogotka, a Eduardo da Silva 21. Luka je sezonu otvorio i zatvorio pogotkom, a ukupno je zabio osam golova. Istaknuo se kao strijelac već u otvaranju prvenstva u gostima kod Cibalije, gdje je Dinamo odnio premoćnu pobjedu od 0:4, dok je svoj osobni učinak jednoga posebnog dana zapečatio pogotkom u 11. minuti u posljednjoj utakmici prvenstva.
Prigoda za isticanje
Bio je to susret koji je označio kraj prvenstva, još jedan vječni derbi na Maksimiru. Pobjeda na domaćem terenu protiv ljutog protivnika koji se nalazio u istoj situaciji kao i Modri sezonu ranije, bila je najbolji mogući scenarij za Dinamo koji je već imao osiguran naslov. Kao dodatna motivacija poslužio je neslavni omjer u dotadašnjim derbijima, unatoč Dinamovoj besramnoj dominaciji u prvenstvu.
U početku prvenstva Modri su u Zagrebu odigrali bez golova, a u 18. kolu zabilježili su minimalnu pobjedu na Poljudu, gdje su kasnije u Ligi za prvaka identičnim rezultatom izgubili od splitske momčadi. Ostavši bez Europe u prošloj sezoni, i nakon fijaska u Kupu, pobjeda u derbiju pred dupkom punim Maksimirom bila je najbolji način za zatvaranje uspješne sezone HNL-a.
Upravo se u tom susretu trebao iskazati mladi Dalmatinac koji je oduvijek sanjao da zaigra u Hajdukovu dresu. U prethodnim derbijima Modrić je već pokazao da se uspješno othrvao traumama iz djetinjstva. U Dinamovoj pobjedi od 0:1 u Splitu u veljači, Luka je plavi dres po prvi put nosio upravo na stadionu na kojem je htio zaigrati kao dijete.
U toj je utakmici bez premca bio najbolji igrač. Nakon lukavog udarca Eduarda da Silve postigao je pobjednički pogodak, a potom je u još jednoj prilici gotovo zatresao Hajdukovu mrežu. Da nije bilo izvrsnoga Pletikose, Luka bi u drugom poluvremenu zabio i jedan od najljepših golova sezone, sjajnim poluvolejom iz daljine.
Derbi kao ispit
Vječni je derbi bio još jedan ispit za Luku Modrića. Morao je dokazati da njegova izvedba na Poljudu nije bila slučajnost, kao i onda kada je morao dokazivati da njegova sitna građa nije prepreka u razvoju njegova iznimnog talenta, kao i onda kada je morao dići glavu i nastaviti igrati nogomet nakon što nije prošao na probi u voljenom klubu, kao i onda kada je morao otrpjeti grubost bosanskohercegovačke lige.
Kroz sve je to morao prolaziti zato što su i dalje sumnjali u njega. Malo je tko vjerovao da će postati profesionalni nogometaš. Pridodamo li tome i sve što je izvan sportskih terena proživio u djetinjstvu, ne čudi Modrićeva mentalna snaga koju je pokazao na svakom koraku svoje uspješne karijere.
Već u 11. minuti derbija u Maksimiru, Modrić je ponovno dokazao svoju mentalnu snagu kada je još jednom načeo Hajdukovu mrežu pogotkom sličnim onome iz Splita. Lopta je opet ostala sama u šesnaestercu i Luki se pružila savršena prilika da je desnom nogom pospremi u mrežu nemoćnog Pletikose. Izveo je snažan udarac netipičan za tako sitnog igrača, čime je dokazao ogromnu snagu u nogama. Proslavio je gol skinuvši plavi dres i potrčao prema bučnoj sjevernoj tribini. Bio je to trenutak u kojem je Modrić definitivno osvojio srca Dinamovih navijača.
U bijelom je dresu toga dana igrao Niko Kranjčar, do prije nekoliko mjeseci jedna od najvećih Dinamovih nada, a sada na protivničkoj strani, što mu Bad Blue Boysi nikada nisu oprostili. No, rađanje nove zvijezde upravo podrijetlom iz Dalmacije, bio je savršen način da se zaboravi na Kranjčara koji pak, s druge strane, nikada u svojoj karijeri nije ispunio visoka očekivanja koja su od njega imali.
Tako je započelo razdoblje premoćne dominacije zagrebačkog Dinama u hrvatskom nogometu. [...] Dinamova “desetka” polako je prerastala i Dinamo i HNL. No, njegov prelazak u prve redove svjetskog nogometa, točnije u Premiership, morao je pričekati još neko vrijeme, i to ne zbog manjka ponuda. [...]
I doista, 26. travnja 2008. objavljeno je da Modrić prelazi u Tottenham. Njegov igrački razvoj u Dinamu i njegovi nastupi u hrvatskoj reprezentaciji protiv Engleske, definitivno su privukli pozornost britanskog nogometa. Već tijekom zimskoga prijelaznog roka, iz Chelseaja su uporno zvali Zdravka Mamića, a u medijima se pisalo da je Roman Abramovič privatnim avionom došao po Mamića. No, dogovor nije postignut zbog krutog stava Dinamova potpredsjednika, što je u jednom trenutku zasmetalo i samom Modriću.
Dražba za veliku hrvatsku zvijezdu potrajala je cijeli travanj. Povezivalo ga se i s Barcelonom, no on je želio igrati u Engleskoj. Umalo je potpisao za Manchester City, Chelsea i Newcastle, no na kraju je trener Tottenhama Juande Ramos dao najbolju ponudu, između 18 i 20 milijuna funti. Bio je to prvi veliki međunarodni korak u karijeri Luke Modrića. Prema riječima Branka Ivankovića:
“Te se godine proslavio kao najbolji hrvatski nogometaš, i već tada je pokazao da će postati najbolji igrač u povijesti hrvatskoga nogometa.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....