Prije 27 godina nogometna reprezentacija Hrvatske zadivila je svijet. Na Mundijalu u Francuskoj osvojila je broncu, a zbog okolnosti poraza u polufinalu, ostat će uvijek osjećaj da se moglo i više. No za debi odmah osigurati postolje, to je senzacionalan rezultat. Ona generacija Vatrenih, na čelu s Miroslavom Blaževićem i Zvonimirom Bobanom, ima posebno mjesto u panteonu emocija hrvatskog puka.
To su godine osamostaljenja i procesa upoznavanja svijeta s novom državnom zbiljom, koja je ostvarenje višestoljetnih težnji njenih ljudi. Upravo je nogometna reprezentacija ta koja je najsnažnije u tom početnom desetljeću promovirala Hrvatsku, njen mentalitet i pristup globalnoj priči. S nogometom je to nemjerljivo lakše zbog njegova svjetskog odjeka. Činjenica da u počecima borbe za ostvarenje državotvornosti imamo takvu globalno snažnu škvadru, za narod koji obožava nogomet bila je emotivna ispunjenost te je prva brončana generacija nešto više od nogometnog simbola...
Kao da se ovom narodu htjelo reći da je dekadentno slaviti nacionalne uspjehe, da civilizirani svijet to ne radi
Povratak u domovinu nakon senzacionalnog osvajanja bronce u Francuskoj bio je i prva prilika da se narod spontano masovno okupi i oda priznanje svojim sportašima. Upravo zato što je to sport, koji je sam po sebi definicija posebnih emocija, ali i zbog navedenog naglašenog patriotskog naboja. Doček u Zagrebu 1998. bio je masivan, ali i relativno kaotičan baš zato što je bio prvi izraz tih posebnih emocija.
Već tada moglo se iz reda “antisportskih” javnih glasova, pogonjenih i animozitetom prema takvim, ali i ikakvim “patriotskim izljevima”, čuti kako su masovna okupljanja ljudi za dočeke sportaša, primjer iskompleksiranog mentaliteta okruženja. Kao, takve masovne veselice su pokazatelj kako narodu skrivati realnu zbilju kroz maksimu “kruha i igara”, odraz su zatupljenosti masa koje kliču manekenima režima i sebičnim milijunašima te slične kovanice koje u svekolikom pejorativnom kontekstu tretiraju nešto što bi zapravo trebalo biti prirodno veselje ljudi zbog velikog dosega “njihovih ljudi”, posljedično cijele zajednice...
Imajući u vidu mnoge masovne izljeve euforije i slavljenja sportskih dosega u tzv. visoko razvijenim demokracijama, teško je bilo razumjeti koja to nova domaća filozofija uvjerava Hrvate da su to fejk emocije i odraz (uobičajene teze) balkanizma. Kao da se ovom narodu htjelo reći da je dekadentno slaviti nacionalne uspjehe, da civilizirani svijet to ne radi i da je inicijativa onih koji potiču takve veselice zapravo “skrivena agenda odmicanja fokusa od realnih životnih problema, približavanje desničarenju i umjetno pumpanje domoljublja”.
Dvije stvari ostaju teret takvom tumačenju sportsko-društvene zbilje. Masovna slavlja uspjeha naših sportaša nisu odmaknuli fokus ljudi od svakodnevnih problema. Da u Hrvatskoj postoji skandinavski standard, uvjereni smo da bi se i dalje događali “sretni trgovi” i fokus na tegobe ne bi se promijenio.
Je li snaga Danaca to što su po istraživanjima najsretniji narod svijeta ili nešto ukazuje da su u vrhu po korištenju antidepresiva?
Drugo, naši ljudi vole sport, emotivni su i u porazu i u pobjedi. Iskazivanje emocija je dobar ispušni ventil, ali ne samo to. Osjećaj zajedništva, u vremenima kada svijet generira svekolike podjele, dobrodošla je emocija za lakšu plovidbu u kompliciranoj zbilji. Naposljetku, a čini se i kao početak priče, naš je narod takvog, otvorenijeg mentaliteta. Nejasno je odakle se napaja ta ideja da bi se Hrvatska morala osjećati manje vrijedna i nazadnija, zato što je sklona (i) masovnijem iskazivanju emocija te slaviti kroz dočeke velika sportska djela svojih sunarodnjaka. Pogotovo su čudna ta osporavanja iz domaćeg okruženja, koja koriste stavove inozemnih društva da bi osnažili svoje stavove...
Jedan od posljednjih primjera je upravo proživljeno uzbuđenje osvajanja srebrne svjetske medalje u rukometu. Dakle, Danska je osvojila četvrtu titulu zaredom, kapa do poda. U Danskoj je fešta bila (ipak) manje emotivno izražena nego u Hrvatskoj.
Je li to pokazatelj kako se “veliki i pravi” šampioni decentno ponašaju? Je li to što je Danska po svemu zbilja napredna zemlja, njen emotivni stav kriterij po kojem bismo vrednovali, odnosno obezvrjeđivali naš mentalitet? Je li snaga Danaca to što su po istraživanjima najsretniji narod svijeta ili nešto ukazuje da su u vrhu po korištenju antidepresiva? Što ukazuju teze doživljaja u toj skandinavskoj zemlji po kojima “ne dopuštaju zaboraviti niti na jedan dan - stranac, nikad Danac”?
Svaka priča ima svoje lice i naličje, ovisi kako će se predstaviti. To što iz Danske u pobjedi stalno šalju ružne objede o “mentalitetu, brutalnosti Hrvata”, nećemo ni promišljati što bi se iz našeg sokaka, pa i njihovog, govorilo da naši sportaši tako govore. Poglavito imajući u vidu kako su nekad Danci, i ne samo oni, bili ili jesu žestoki i grubi u igri...
Hrvatska je mala zemlja, jako velike i komplicirane povijesti, do suvremenih dana kada još uvijek mlada u okruženju starih sazrijeva kao država, demokracija, stvara odnosno promiče svoje identitet. Sport je jedan od naših najsnažnijih brendova, koji je upravo zbog male baze tretiran kao fenomen i jedan je od pokazatelja snage i žilavosti ovdašnjih ljudi, u konkurenciji s (naj)snažnijima. Slaviti te domete nije samo prirodno, nego je dobrodošao odraz zajedništva i kompaktnosti ljudi. U otuđenosti koju afirmira ova epoha svijeta, dočeci nisu odraz dekadencije, nego sreća mentaliteta Hrvatske...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....