Tom Dubravec / CROPIX / CROPIX
PIŠE R. MATTEONI

TOMISLAV ŽIDAK - ĆIRO BLAŽEVIĆ MEĐU NOVINARIMA 'Od toga doživljaja bio mi je pojam jedne nove klase ponašanja i medijskog komuniciranja nogometa'

Piše: Robert MatteoniObjavljeno: 15. travanj 2017. 10:23

Izvorište ove priče je Medulin prije više od 30 godina. Pripreme Dinama, i dolazak trenera za kojeg je jedan novinar napisao da je frajer koji je uzbudio Zagreb i Hrvatsku, a zabrinuo jugoslavensku ligu. Oplemenio je priču notama o francuskim parfemima, salivenim odjelima, švicarskim urama, gospodskim manirama i faci Alaina Delona...

Moj prvi dojam o njemu bio je ipak gepek bijelog golfa ispred hotela.

‘Sine, izaberi suvenir Dinama, možeš i sat, pa idemo na juhu i razgovor’.

Imao sam tada 19 godina i naravno da me impresionirao. Tih je godina dolazilo mnoštvo trenera, selektora NSJ-a, ali ni jedan takvog šarma ponašanja. Pogotovo ne prema početničkom provincijskom, kojeg je tretirao kao šefa CNN-a. Od tog doživljaja na dalje Miroslav Blažević bio je pojam nove klase ponašanja i javnog komuniciranja nogometa na ovim prostorima…

Nije prošlo dugo vremena, a u istom hotelu sjedio sam sa tipom koji je postajao popularan. Došao je kao reporter Sportskih novosti na Trofej Jugoslavija. Dolazilo je dosta novinara iz matične redakcije, ali je on bio prvi koji se nije postavio kao da je iz metropole stigao na periferiju. Kad me dočekao na zajedničkom banketu svih sudionika, među inima i Berti Vogts je bio tamo s Elfom, ustao je i pružio poklon. ‘Bog, Roberto, ovo ti je skromna zahvala za dobru suradnju protekla tri dana.’

Bila je to boca upakiranog whiskeya. Zapalio je jednu od onih 80 ‘Opatija’ koje je dimio dnevno i dodao: ‘Javi ako te netko tlači u redakciji…’ Drugog dana, prije nego sam ga otpratio za Zagreb, pročitao sam na crno-bijelom hrapavom izdanju ondašnjih SN njegovu priču o banketu. Iako mi je isti bio monoton i protokolarno uštogljen, nakon njegova teksta imao sam osjećaj da sam svjedočio nečem vrlo uzbudljivom. Opazio je neke detalje koji su meni bili nevažni, a svojim ih je opisom učinio sjajnim štivom. Ni iz čega je napravio pravu priču. Od toga doživljaja Tomislav Židak bio mi je pojam jedne nove klase ponašanja i medijskog komuniciranja nogometa…

Nezaboravni pariški dani

Počeci 1980-ih godina, koje su bile posebne za naše generacije, donijele su i neki novi diskurs u hrvatskom eteru i općenito doživljajima nogometa. Kada stvari gledam iz današnjeg kuta, nakon 37 godina pisanja u jedinom sportskom dnevniku, vrlo je bistro uvjerenje kako su Miroslav Blažević i Tomislav Židak bili tako popularni zato jer su pioniri nečeg novog. Osim toga oni su jedan drugoga činili još popularnijim jer su im se ‘poklopila vremena’, i upotpunjavali su se u različitim, ali vezanim profesijama. Ne znam bih li trebao kazati da je Židak bio Blažević među novinarima ili da je Blažević bio Židak među trenerima, ali sam siguran da neću pogriješiti kad kažem da su onomad u tandemu bili premoćna kombinacija koja drastično mijenja doživljaje trenera, novinara, komunikacije i promociju dotad nezabilježene nekonvencionalnosti.

U Francuskoj, na SP-u 1998., živio sam možda najdojmljivije dane profesionalne karijere. U pariškom stanu kraj Seine, u otmjenom kvartu Saint Germain, prvog dana povijesnog nam turnira dočekali su me Tomislav Židak i Neven Bertičević. U 25 četvornih metara sljedećih desetak dana dijelio sam prostor, vrijeme i važan dio nogometne nam i novinarske povijesti s dva novinara ‘pojmovnika’ medijske scene. Negdje trećeg ili četvrtog dana nazvao me glavni urednik Darko Tironi, tada glasnogovornik HNS-a i jednim pitanjem nesvjesno me usrećio:

- Čuj, ona dva “starca” ne zovem jer znam što će mi grintati, ali daj ti reci, u redakciji se svi pitamo kako takve tri taštine dišu unutar 25 kvadrata. Hoće li vas zidovi izdržati?

Sljedbenik Tenžere

Preveo sam si tu zafrkanciju (punu istine) neskromno, kao prvi pravi pokaz da me se u redakciji doživljava kao bitnog novinara. Jer biti u istoj rečenici s tada već bardovima profesije, makar u kontekstu taštine, bio mi je važan znak ‘prikrivenog’ respekta i povjerenja.

Prošlo je dugih 19 godina od bronce. Puno se toga promijenilo u našem nogometu, domaćim medijima i u svim posljedičnim nam odnosima. Počelo je zapravo Židakovim odlaskom u novu redakciju, Jutarnji list. Što je bila i potvrda onog što sam prije kazao, da je on bio poseban, ali i potvrda noviteta kako i novinar u Hrvatskoj može biti svojevrsna zvijezda, za čiji se transfer netko ozbiljno zauzima. I time je Židak dao doprinos promociji sportskog novinara, posla koje je poglavito u doživljaju političkih i inih kolega bio manje vrijedan dio novinarstva.

Njegova kolumna u Jutarnjem listu, koju smatram pogođenom formom za izvlačenje najboljeg od opusa mu rođenog pisca, bila je zapravo pokazatelj kako sportsko novinarstvo može biti konkurentno, i popularnije ‘kulturnom i inom’. Mislim da su te točke, njegova sposobnost promocije jedne vrste (nekonvencionalnog) novinarstva, izvanserijski talent za prozu u okvirima sportskog i neponovljiva lucidnost rečeničnog izraza stvorile njegovu karizmu. Obožavao je Tenžeru i mislim da je u doživljaju svojih generacija uspio postati doživljaj takve persone.

Židak, kao i Blažević, u kolopletu vrlina i mana bio je original, drugačiji i zato poseban. Svaki onaj koji je pokušavao biti takav bio je osuđen na dojam blijede kopije. Takvu rečenicu nije imao nitko. Odavno sam to shvatio i u svojoj malenkosti trudio se biti drugačiji. Dugo ga nisam čuo, iako sam ga (od)uvijek čitao. Mislim da je za novinara to najveći znak respekta.

Linker
12. studeni 2024 17:00