Dinamo je u 10 godina na transferima uprihodio 254 milijuna eura, jasno je u što bi trebali ulagati

U eteru se vrte mnoge teorije oko kadrovskih pristupa u Maksimiru. Dosta su vezane uz kontekst upravljačkih promjena. Stavimo te promjene na stranu i fokusirajmo se na nogometni dio. Dinamo je od 2006. dominantan u HNL-u, uz 17 naslova u 18 sezona. Klub je u kontinuitetu europskih nastupanja i drži na površini HNL unutar UEFA rejtinga. Iz Dinama je i najveći broj reprezentativaca unutar vatrenih iskoraka. Činjenično to ukazuje kako se sportski-selekcijski uspješno funkcioniralo. Bilo je boljih i slabijih sezona, uspješnijih i manje uspješnih izbora igrača i trenera. No, kad se luči takve rezultate, to je trend uspješnosti.

Također, financijski omjeri tog rezultata su takvi da ispunjavaju smisao, a to je da budu temelj razvijanja natjecateljskih iskoraka.
U tom smislu osvrnimo se na proteklih deset godina otkad je Liga 10. Baza podataka Transfermarkta nije službeni pokazatelj, ali je dovoljno precizan u transfernim podacima da služi kao uvjerljiv pokazatelj trendova. U protekloj dekadi Dinamo je u odštete igrača investirao oko 67 milijuna eura. U istom razdoblju prihodovalo se 254 milijuna eura i ta je razlika (187) zbilja fascinantna. Najviše se platilo 2020. - 13,8 milijuna eura, a najmanje 2017. - 1,3 milijuna eura.

Kad je u pitanju prihod, rekord je zabilježen 2017. - 47,55 milijuna eura, a najmanji prihod je 2015. - 9,93 milijuna eura. Kako su moguća knjigovodstvena preklapanja i različiti ugovorni aranžmani, dočarati se Dinamovu zbilju može jednostavno kroz prosjek od 6,7 milijuna uloga i 25,3 milijuna godišnjeg prihoda (četverostruki). Prihodi od UEFA-inih nagrada, naravno, posljedica su rezultata i ciklički rastu. No, transferi su ona stavka koja u Dinamovom slučaju čini razliku u odnosu na konkurenciju i omogućuje europski standard funkcioniranja. Na tim se standardima Dinamo i okruženje naviklo i logično je da odstupanja od istog izaziva bojazan navijačkog dijela u kontekstu perspektive.

Dinamo za sada ne komunicira prema javnosti svoje strategije, pa se u eteru sudaraju razne i različite verzije “iz pouzdanih maksimirskih izvora”. Nešto se dalo naslutiti kroz istup Marka Marića, čiji status “voditelj razvoja mladih uzrasta” limitira tretiranje tih teza kao klupskih smjernica. No, uzmimo onu tezu, koja se i medijski provlači već mjesec-dva, a u kontekstu kako HNL klubovi imaju nerealna potraživanja, nabijaju cijenu i gdje god time ucjenjuju Dinamo. Njegova je izjava kako u Francuskoj cijena igrača koji ima 50 reprezentativnih nastupa, 6 godina igra u Ligi prvaka, jest 2-2,5 milijuna eura, dok se kod nas s 2 milijuna eura vrednuje igrača koji ima 10 nastupa u HNL-u. Teško je prihvatiti tu priču o jeftinoći francuskog igrača reprezentativnog statusa, kao što nije baš logično suglasiti se s tezom kako su igrači iz HNL-a sada baš tako skupi. No, dobro, ostavimo vremenski prostor da se ta teorija kako se za manje novca mogu dobiti afirmirani i europski iskusni bolji igrači iz inozemstva, nego razvikane domaće igrače, možda uskoro i pokaže u praksi. Što nam sugerira praksa iz proteklih deset godina?

Prije svega da je Dinamo uvjerljivo najviše i najbolje prodavao domaće (svoje) igrače. U tom redu držimo kao posebnu priču Španjolca Danija Olma, koji se formirao u omladinskom pogonu Dinama, kao što je to bilo i s (nešto duže) Eduardom. U prvih 30 najvećih Dinamovih transfera prvi “polustranac” je Mark Viduka (australsko-hrvatsko državljanstvo), koji je prodan za 5,5 milijuna eura. Prvi sljedeći pravi stranac je Pinto na 37. mjestu, koji je otišao za 3,7 milijuna eura, a dva mjesta dalje je Soudani, prodan za 3 milijuna eura.

Na drugoj strani imamo sve hrvatske nogometaše, koji su donijeli uvjerljivo najveće prihode Dinama. U spomenutih 250 milijuna eura posljednje dekade, samo iz svog pogona (dakle, bez odštetnog ulaganja), Dinamo je inkasirao 132 milijuna eura. Uz dodatak da novac, kao kod Gvardiola, još treba pristizati.

Kad su u pitanju oni igrači koji mogu biti prepoznati kao “precijenjeni iz HNL-a”, većinom su se oni obilato naplatiti kroz inozemne transfere. Brozović je doveden za 2,4 milijuna eura, a prodan je za 8 milijuna eura. Pjaca je kupljen za milijun eura, a donio je Dinamu 29,4 milijuna eura. Rog, kojeg se uzima kao paradigmu “precijenjenosti” jer je plaćen 5 milijuna eura, prodan je za 13,5 milijuna eura. Majer je plaćen 2,5 milijuna eura, a otišao je za 12 milijuna eura. Oršić je stigao za milijun eura, a prodan je za 5,75 milijuna eura. Znakoviti su i “manji” transferi, primjerice, Čopa, dovedenog bez odštete, a prodanog za 2,5 milijuna eura, ili Jakića, kupljenog za 1,2 milijuna eura, a prodanog za 3,5 milijuna eura.

Tu su i ulozi u Ivanušeca (3 mil. €), Bulata (2,2 mil. €), Nevistića (3 mil. €), Livakovića (0,6 mil. €), Špikića (1,2 mil. €), Petkovića (1 mil. €), koji tek trebaju pokazati dimenziju povrata. U toj fluktuaciji bilo je i minus uloga, kao što je to bio Kastrati (2 mil. € - 1,3 mil. €), Lešković (1,5 mil. € - 0 mil. €), Atiemwen (2,65 mil. € - 0 mil. €) i drugi. To je sastavni dio takvog posla. No, u Dinamu je protekla dekada naznačila vrlo jasno (nogometno!) koja je isplativost uloga i pogotovo da je kvaliteta unutar HNL-a itekako materijalno oplodiva. Zato i košta jer se na njoj može višestruko zaraditi, za razliku od stranaca koji u pravilu nisu glavni protagonisti na terenu, a niti u transfernim trendovima…