U taboru Hajduka, pogotovo među navijačima, vlada uvjerenje da je Gonzalo Garcia pravi trener za duže razdoblje, te da je u stanju povesti "bijele" u aktivnu ulogu borbe za titulu, do posljednjeg kola.
Dočekan je kao svojevrsni "mesija", premda je takva misija ipak upitna. Naime, objektivna realnost je da se pristalice moraju naoružati jobovskim strpljenjem, jer ipak je bitna razlika voditi Istru 1961 i Hajduk.
Mogao je Garcia tijekom dva mandata u Puli stvarati pretpostavke za napredak u igri, jer su se zahtjevi prioritetno svodili na sigurni opstanak u eliti, dok su na Poljudu imperativi neusporedivo kompleksniji: uz znatno bolju konstrukciju igre i aktivna uloga borbe s pretendentima na titulu.
Teško je pritom vjerovati da je Garcia u stanju odmah s ovim kadrom uspjeti provesti metamorfozu momčadi od radne u kreativnu, te kontinuirano pobjedničku. Otud potreba za vremenom u postepenost izgradnje, ovisnu opet o sposobnosti sportskog direktora Vitalija.
Što se tiče kadra, jedini fiksni temelj je Marko Livaja, serija mlađih igrača, koji su kakva-takva garancija za slaganje momčadi po Garcijinom modelu igre. Ovo je četvrta godina da se kao uvjet za tečniju igru traži napadač, a priča da su Šego i Žaper po Garcijinu ukusu.
Ne treba, pritom, zanemariti činjenicu da je Hajduk stalno u fazi previranja. S velikim zakašnjenjem provodi se potraga za rukovodećim kadrom - predstoji izbor novog Nadzornog odbora, koji možda donosi upravljačku konsolidaciju - uz želju da neki članovi iz tzv. hajdučke zajednice preuzmu odgovornije funkcije u klubu od dosadašnjih, svedene na šaptačku dimenziju, djelovanje iz komforne pozicije neslužbenih savjetnika ili uloge dragocjenih sponzora. Da se umjesto sugestija u izborima nadzornika i članova Uprave, doista stave na službeno raspolaganje.
Komentari
1