Priča nije nova, ali je podignuta na viši intenzitet emocija. Razumljivi su negativni stavovi navijačkog puka prema transfernoj politici vlasnika Damira Miškovića. Logični su i stavovi vlasnika kluba u kontekstu politike i samoodrživosti HNK Rijeka. Koja je, podsjetimo se, prije njegova dolaska 2012. bila klub na izdisaju i samo zahvaljujući politici, odnosno geopolitičkom značenju u društvu (kao i svi ostali HNL klubovi!), nije gurnuta u stečaj.

U 13 godina je Rijeka ostvarila statusni iskorak bez presedana u povijesti kluba. Ona je prerasla u drugu snagu HNL-a, pored dominantnog Dinama osvojila je šest trofeja, od čega je najznačajniji prvi naslov prvaka 2017. Uz 4 Kupa i 1 Superkup, Rijeka je ostvarila i 4 nastupa u skupinama euroliga, što je, pogotovo iz današnjeg kuta gledanja, ravno trofeju jer donosi značajne financijske koristi. Među inima u transferima, u čemu je Rijeka proteklih desetak godina promijenila svoj DNK. Uložila je u igrače na ime odšteta tek 10 milijuna eura (u prosjeku 800 tisuća eura godišnje), a inkasirala je od prodaje igrača oko 90 milijuna eura (prosjek 7 milijuna eura). U toj razlici simbolički se najviše vidi izvor energije kojom je Rijeka postala trofejna i stabilna prva pratilja Dinama.

Malo tržište

Naravno da su ovi pokazatelji oni koji činjenično definiraju poslovnu politiku kluba u pozitivnom kontekstu. Kojem treba pridodati još nekoliko stvari. Prvo da je od Miškovićeva (Volpi je bio prolaznik) ulaska Rijeka vratila milijune dugova nagomilanih u prethodnih 20-ak godina i da je izgradila vlastiti kamp sa stadionom koji ima sve europske certifikate. Stadion jest manji od onog što se planiralo s Kantridom, vječnom višom emocijom riječkog nogometnog okruženja. No, kako ukazuju posjete i u najboljim sezonama, djeluju po mjeri aktualne dimenzije kluba. Istina je da bi saizgradnjom nove Kantride klub financijski iskoračio jer bi imao nove prihode. U Europi su stadioni postali “pogon za svakodnevni prihod” i više nisu betonski kolosi koji služe svrsi jednom tjedno za utakmice. Hrvatska je od toga udaljena okvirno kao što je veliki limit da bi mogla organizirati velike nogometne međunarodne manifestacije. Nemamo takvo tržište, nemamo toliko ljudstva, jednostavno smo “mali”. Doduše, uvijek dovoljno veliki da prkosimo povremeno interesima velikih, ali nećemo nikad imati snagu i tehnologiju nogometnog života velikih i većih nacija...

DAMIR SKOMRLJ Cropix

Teško je to, naravno, prihvatljiva zbilja za navijače. Oni su pogonjeni strašću i svaki njihov pogled na događanja u nogometu (ili sportu) su pod utjecajem strasti. I razumljivo je da navijači Rijeke, pogotovo nakon što su osjetili blagostanje osvajanja trofeja i naslova prvaka, europskih iskoraka, žele te “stare” emocije doživljavati i u novom vremenu. Kada strast ima i okvire realnosti, kakva je, recimo, prošlogodišnja te dosadašnja natjecateljska učinkovitost momčadi, s kojom je Rijeka bila u velikoj borbi s Dinamom za prvenstvo i Kup, odnosno drži čelnu poziciju SHNL-a, onda je više nego logično da će transferni potezi koje povlači predsjednik Rijeke nakon razočaranja prerasti u ogorčenja. Strast ne vodi računa o bilancama i njenim brojkama, ona se hrani brojkama rezultata i tablice, neporaženošću, pobjedama. Problem je star kao i grčka, toj strasti uvijek je antipod financijska samoodrživost. Pogon Rijeke svakog jutra prije uključenja košta već 450 tisuća eura, kako je naveo gazda kluba.

Brojke su jasne

Da bi se održavao, tijekom godine mu treba 16 milijuna eura. Puniti ga osim prihoda ulaznica, marketinga i TV prava najvećim dijelom mogu samo transferi. Svaki odmak od te formule znači godišnje minuse, a koji, ako se ne podmiruju, prerastaju u utege dugova, koji se, kao i prije 15-20 godina, ne uspijevaju više pokriti. Nekad su to rješavali Komiteti nalozima privrednicima. Onda su nastale “središnjice”, koje su dekretima spašavali klubove. Danas u Hrvatskoj nema više tih političkih, društvenih i gospodarskih faktora, koji će privatiziranim klubovima priteći u pomoć.

Dakle, ili će biti netko koji će stvarati godišnje 15-ak novih milijuna vrijednosti, ili će Rijeka ili bilo koji klub ući u zonu sumraka (stečajevi). Rijeka je ove godine postigla rekordnih utržak (preko 20 milijuna eura), čime, barem tako djeluje, podmiruje obveze i iz prošle investicijski rizične godine (za trku za naslov), a koja nije donijela trofej, ali jesu dubioze u blagajni. Koje je rješenje? Nije samo Rijekina tehnologija “prodaj što skuplje i dovodi jeftino”. Dojam je samo da Rijeka to uspješnije čini od drugih. Zato je unatoč kadrovskim izmjenama i dalje pri vrhu.

To, naravno, neće zadovoljiti navijački puk, najviše onaj koji se vodi strašću i željom za trofejima. No, to je realnost, iza koje stoji uvijek pitanje-opomena kad se iskazuje nezadovoljstvo - koja je alternativa?