Vijest da je Dinamo pronašao napadača u Wilfriedu Kangi, 26-godišnjaku koji u petnaest nastupa za Cardiff ove sezone nije zabio niti jedan gol, podigla je mnoge navijačke obrve, a nije prošla nezapaženo ni u komičarskim krugovima. Je li priču van pustio Fabrizio Romano, ili je samo ekipi s NewsBara bilo dosadno?, češkao se po tjemenu radoznali konzument nogometnih vijesti - i ne biste mu zbog toga trebali predbacivati jer to da u velikom finalu grozničave potrage za golgeterom "plavi" dovode strijelca u maratonskoj korizmi, igrača koji se već devet mjeseci asketski odriče golova, objektivno je lakše progutati kao neku humornu subverziju nego kao ozbiljan transferni posao.

"Heureka"

"Heureka! Napokon sam ga pronašao", u našem bi skeču Marko Marić ponosno obavijestio članove klupskog Izvršnog odbora. "Ne drži nas u neizvjesnosti nego pričaj. Kakav je taj naš kapitalac?", zapjevali bi oni u zboru.

RONALD GORSIC Cropix

"189 centimetara, leteća tvrđava, jak kao tenk, ne može izgubiti skok. Top u desnoj nozi, ali daleko od toga da mu je lijeva samo za ulazak u bus. Eksplozivan, okretan, s vrlo dobrom tehnikom. Govori li francuski? Naturellement, iako se služi i engleskim. Komunikacija definitivno neće biti problem", verglao bi sportski direktor.

"A realizacija?", prekinuo bi Zvonimir Manenica njegovo vehementno izlaganje.

"Uobičajena. Ugovorne rate idu kvartalno, a bonusi za golove i osvojene trofeje na kraju godine".

"Pretpostavljam da šefa uprave više zanimaju golovi nego realizacija naplate", nakašljao bi se ovdje značajno dopredsjednik Dubravko Skender.

"Ah, jasno. Kanga je... kako bih vam objasnio... više radni napadač. Veže dvojicu stopera, otvara prostor suigračima, nije opterećen statistikom."

Brži članovi klupske vlade dotle su već prekopali pametne telefone u potrazi za biografijom nove zvijezde, i shvatili da novi napadač mjesecima živi na kruhu i vodi. Nekolicinu njih Kanga je kao vremeplovom vratio u davne dane regrutiranja inozemnih pojačanja: bez interneta i naprednih skautskih alata, tih su dana Dinamovi lovci na talente dovodili u Zagreb napadače vjerujući njihovim izabranim radovima na VHS kazetama, ili još bolje, na riječ menadžeru.

"Podsjeća na Mikulenasa, Teberia, Rasumussena. Naravno, i na nezaboravnog čileanskog sina vjetra Pedra Munoza. Kakva vremena, kakvi asovi", zaronio je u prošlost nostalgičar iz IO-a.

"Ne zaboravi Andersona Costu i Dimitriosa Papadopoulosa", susjed je nesebično priskočio u pomoć.

Odlučivši da će se u budućnosti svakako odmaknuti od prakse panične kupnje, njih trinaestorica na koncu su nevoljko podignuli ruke za dolazak Wilfrieda Kange. U pohod na novu titulu Dinamo ovog proljeća vode nezaliječeni Bruno Petković, posustali Sandro Kulenović, i strijelac koji je posljednji gol postigao u travnju prošle godine nastupajući za Standard iz Liegea.

LEWIS MITCHELL/HUW EVANS/SHUTTER/SHUTTERSTOCK EDITORIAL/PROFIMEDIA

Ako se odmaknemo od persiflaže i vratimo u ozbiljniju stvarnost, nema dvojbe da je Dinamo tražeći odmak od Mamićeva modela u međuvremenu izgubio pravac. Čak i da ima logike u kockanju s napadačem Cardiffa, taj bi se napadač prema davno formiranom modelu zvao Roko Šimić (u međuvremenu se skrasio u Walesu). Nije se, naime, jednom dogodilo da klub u život vraća po putu izgubljene hrvatske tinejdžere, pakira ih u atraktivniju ambalažu, i kasnije bogato zarađuje na njihovim transferima. U Kangi, kao nomadu koji je već protrčao kroz svlačionice klubova u Francuskoj, Švicarskoj, Njemačkoj, Belgiji i Engleskoj (Walesu), Dinamo neće pronaći preprodajnu vrijednost, baš kao što je neće pronaći u igračima poput Bernauera ili Mmaeea.

Doziranje dragulja

Takvu su vrijednost "plavi" ljetos mogli dobiti u Marinu Šotičeku, ali odlučili su preskočiti talentiranog igrača Lokomotive, koji se prošle sezone predstavio kao sljedeća velika priča hrvatskog nogometa, spreman krenuti stopama Brozovića, Ivanušeca, Majera i društva koje se kalilo na Kajzerici prije nego što je u Maksimiru pronašlo lansirnu rampu prema milijunima i velikim klubovima. Sada finiširajući posao s Kangom, klub je proteklih dana na "stand by" stavio Nou Mikića, mladića koji će za desetak dana proslaviti 18. rođendan. Premda je na vrijeme prepoznat kao potencijal za prvu momčad, Mikiću se ne žuri potpisati ugovor, jer s Ristovskim, Moharramijem i Pierre-Gabrielom u konkurenciji ne vidi prostor za iskorak. Njegov primjer plastično sažima vrući klupski problem.

Dinamo odjednom ne vjeruje klincima iz inkubatora, od kojih je godinama profitirao i na njima kasnije bogato zarađivao. Otkud takav zazor prema tinejdžerima, ako u njima spas pronalaze veliki klubovi iz europskih top liga. Dok u prvoj momčadi Barcelone ima mjesta za 17-godišnjake Yamala i Cubarsija, dok za Arsenal kao starteri ili barem džokeri nastupaju Nwaneri (17) i Lewis-Skelly (18), a u lokalnom derbiju im u ring ulaze Tottenhamovi vršnjaci Gray i Bergvall, dotle Dinamo apotekarskom vagom dozira dragulje novoj generaciji Smogovaca, poput Branka Pavića, Svena Šunte, Leona Jakirovića, Mislava Ćutuka ili spomenutog Mikića. A oni su, kao u legendarnoj seriji, mali, ali su veliki, odnosno hoću reći, nisu više mali, ali su dosta veliki da ne budu mali. Pogotovo ne pored pojačanja sa sumnjivim referencama...