Mihael Mikić je na startu svoje karijere sportskog direktora, a već na njenom početku dobio je ogromnu priliku, kultni slovenski klub Maribor. Uprava kluba dala mu je veliko povjerenje, što znači da mu maksimalno vjeruje. Tako se Mika, koji je nakon igračke karijere posvetio trenerskom, posvetio možda i najzahtjevnijem poslu u nogometu. Pitali smo ga naravno što misli o smjeni Marka Marića s mjesta sportskog direktora u u Dinamu, ali o tome nije želio govoriti. Što se moglo i očekivati, jer ne zna što se točno događalo u plavom klubu.
- Iznenadilo me u kontekstu da je do smjene došlo praktički preko noći. Ne komentiram odluke na koje ne mogu utjecati. Glupo je komentirati nešto s čime niste upoznati - kazao je Mikić
Ali pričali smo o drugim temama vezanim za posao sportskog direktora.
- Posao sportskog direktora nije ‘one man show‘. On jest na kraju izložen, ali mora biti okružen kvalitetnim skautingom i jako dobrom mrežom poznanstava. Također, mora imati nekoliko ljudi od maksimalnog povjerenja koji mu filtriraju podatke. Kad se radi o skautskoj službi, danas i nemaš puno skauta koji uživo gledaju igrače. Postoji ogroman broj razvijenih platformi, softvera, algoritama... Imaš zaista mnogo podataka, ali isto tako, naravno, moraš imati i osjećaj za taj posao. Jasno, moraš biti spreman žrtvovati i mnogo svog privatnog vremena da bi jednog dana bio uspješan sportski direktor. Često moraš dovesti neke igrače koji su relativno nepoznati, jeftini, a dobri, oni u kojima vidiš perspektivu - priča nam Mika.
Priča nam zašto je trenersku karijeru zamijenio onom sportskog direktora...
- Zbog činjenice da tu nemamo dovoljno istraženog kadra. Naravno, ne znači da se sam hvalim da sam kvalitetan kadar. Ali kroz karijeru i edukaciju na nogometnoj akademiji, stvorio sam mrežu ljudi u nogometnom svijetu. Što je bitno za egzistenciju u tom poslu.
Kad mu kažemo da vjerojatno nije isti raditi recimo u Mariboru i Dinamu, kaže:
- Puno je lakše dovesti igrača u Dinamo nego u Maribor. S obzirom na budžete, to je zaista ogromna razlika.
Pitamo ga kako se snašao u Mariboru?
- To će pokazati vrijeme. Snalazim se u poslu. Nisam pao s Marsa. Imao sam ozbiljnih razgovora i provjera, prošao sam filter.
Pričali smo i strancima sportskim direktorima u hrvatskim klubovima, bivši i sadašnjima. Kad smo mu kazali da ovdje zapravo pričamo i o njemu, jer je i on stranac u Sloveniji, kazao je...
- Sebe ne doživljavam kao stranca u Sloveniji. Stručnjake iz kompletne bivše države ne doživljavam kao strance. Ovo je naše govorno područje, zato i tako govorim. Mi nismo stranci, mi smo slični mentalitet, slična kultura. Razlikujemo se u vjeri ili nečem drugom, ali na koncu je to prilično sličan mentalitet.
A onda je na tu temu ‘strani sportski direktori‘ u Hrvatskoj nastavio...
- Hrvatska javnost je zanimljiva. Kad poznaje neko ime, onda obično kaže; ‘a što će taj raditi, što on može‘? Isto tako, kad dolazi neka opcija iz inozemstva, odmah je to bolja opcija. Nema javnost saznanja tko su zapravo ti stranci koji dolaze, ali im se iz ne znam kojeg razloga čine kao bolje rješenje. Kod nas se podcjenjuju domaći kadrovi. Tu ne mislim samo na sportske direktore nego i na trenere, te druge sportske djelatnike. I javnost ti odmah sudu, nakon dva-tri tjedna. Nemaš niti nekoliko mjeseci mira.
Mikić je želio nešto kazati i nešto o mladim hrvatskim trenerima.
- Želim ih zaštiti na neki način. Znate, kad ih se treba negdje izabrati, onda se kaže; pa gdje su dosada radili, nemaju iskustva‘... Idemo sad pogledati Nikolu Šafarića u Varaždinu. Prvo je dobio šansu biti sportski direktor. Već je tada posložio jako zanimljivu priču. Nakon toga je dobio priliku biti trener. I sad su svi oduševljeni njegovim rezultatima i igrom Varaždina. A zamislite da je bio izabran za sportskog direktora ili trenera u nekom klubu koji ima veću percepciju javnosti poput Dinama ili Hajduka? Samo bi slušali rečenice; ‘ a kaj bu taj Šafarić‘? Isti primjer je Radomir Đalović koji je dobio priliku u Rijeci. Takvih kadrova u Hrvatskoj ima jako, jako puno. Samo kao što sam kazao, oni su ‘neistraženi‘. Međutim, mnogi naši klubovi nemaju hrabrosti stati iz tih ljudi. Radije idu na provjerene varijante, na one koji se stalno vrte u tom krugu. A kad se ispucaju ti koji su se stalno vrtjeli u krugu, onda se okrećemo strancima.
Spomenuo je jedan primjer..
- Ivica Banović je došao u školu Dinama iz Bundeslige. Na kraju je otišao, nitko ga se nije sjetio od hrvatskih prvoligaša. Ili Mario Budimir koji je s mladim dečkima Hajduka igrao finale Lige prvaka mladih. A trener Osijeka je čovjek koji je trenirao u Primaveri. On dobije šansu biti šefom struke u klubu koji ima ozbiljan budžet. Ne kažem da takvom treneru nije trebalo dati priliku, ali u Hrvatskoj imaš desetak istih takvih trenera. Imamo otpor prema ljudima za koje ljudi misle da ih znaju. A zanimljivo jest da nađi klubovi uvažavaju mišljenje javnosti, donose odluke na temelju komentara po društvenim mrežama. Ali s druge strane, bio je otpor javnosti i prema Cannavaru. Njega ljudi poznaju kao Zlatnu loptu i vrhunskog igrača, svjetsku facu. A kad je došao u Dinamu, počele su priče; ‘a gdje je on to trenirao i koga‘? No sad smo u Dinamu vidjeli da ima trenerskog talenta. Najlakše je svakoga zakucati za dno, bez da se o tom čovjeku išta zna.
Zaključio je...
- Kao što sam za domaće sportske direktore, trenera, tako sam i za igrače. Nemojte misliti da ovom rečenicom kritiziram bivšeg sportskog direktora Dinama Marka Marića. Ali nemoguće jest da Marin Šotiček nije završio u Dinamu! To su detalji gdje se ne smiju raditi pogreške. Da, i većina transfera u SHNL-u se treba raditi između naših klubova.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....