U čemu je problem Vatrenih? Neki igrači se ponašaju kao zvijezde iz visokog društva

Bojim se ove večeri! S razlogom! Bez obzira na to što je Norveška na Fifinoj ljestvici tek 69., bez obzira na to što smo ih u Zagrebu nalupali po stražnjici 5-1, rijetko kada je bilo toliko razloga za strah i sumnju kao danas. Zašto je raspoloženje tako dramatično palo? Atmosfera je smrknuta i nimalo obećavajuća, Niko Kovač se povukao u sebe, svjestan da su njegovi oponenti već zamahnuli sjekirom i nakon prvog pogrešnog koraka odsjeći će mu glavu. Stekao sam dojam da ni prvi ljudi u nogometnoj kući više nisu na njegovoj strani, nema onu bezrezervnu podršku kakvu je imao na Svjetskom prvenstvu u Brazilu. Iz daljine, iz Dva goluba, čuje se omiljena Mamićeva pjesma: "Samo jedan dan života..."

Zašto hrvatska nogometna reprezentacija u gotovo svim kvalifikacijama mora biti u drami? Slične kalvarije, kao Niko Kovač, prolazili su Ćiro Blažević, Otto Barić, pa i Slaven Bilić. Je li problem u bahatosti, prepotenciji ili nedostatku pameti? Niko Kovač nije ni bahat, ni prepotentan, nije ni bedast. On je njemački pedantan, sustavan, logičan. Rugaju mu se govoreći da zadnji vezni, kojemu zbog uklizavanja viri busen trave iz stražnjice, ne može biti dobar trener. Glupost, najobičnija glupost. Gdje je onda problem? U igračima? Možda...

Tko bi rekao da će nam Robert Prosinečki, Janko Janković i Gordan Ciprić napraviti takav nered na tablici. Zemlja koja je do dolaska Roberta Prosinečkog čamila na 109. mjestu razorila je mir u našem taboru i uništila komotni put do Pariza. Do jučer se Eiffelov toranj jasno vidio s našeg prozora, danas je u magli, a tko zna kako će to izgledati sutra? Robert Prosinečki, nogometni stručnjak, kojega u Hrvatskoj nitko nije htio zaposliti, morao je u Srbiji, Turskoj i Azerbajdžanu tražiti potvrdu svoga trenerskog talenta. I u četvrtak je jednoj nogometnoj velesili, što Hrvatska po igračima jest, uz veliki osmijeh sreće oduzeo dva boda i srušio mir.

U avionu iz Bakua prema Oslu svi su se povukli u svoje sektore. Igrači i stručni stožer su se zabarikadirali u biznis klasi, dok je u ekonomskoj klasi najglasniji bio bivši predsjednik HNS-a Branko Mikša koji je otvoreno kritizirao: "Najbolji smo i najglasniji na svijetu dok ne počne utakmica..." Ostali su uglavnom guštali u razgovoru o "janjetini od losa" i mislili svoje.

Predsjednik Davor Šuker je vrijeme uglavnom provodio u repu aviona, ljubazno je razgovarao sa svima, ali nije skrivao zabrinutost, ako danas izgubi u Oslu. Danas Niko Kovač igra utakmicu za 8,000.000 eura.

Svaki dio aviona je sastavljao momčad. Što se događalo u glavi Nike Kovača nitko nije mogao dokučiti, vjerojatno se vrtjelo stotinu kombinacija. U ekonomskoj klasi, gdje su sjedili novinari i navijači, koje su najviše zanimali naslovi u sutrašnjim hrvatskim novinama, momčad također nije imala jasne konture, jasno je bilo samo pitanje: "Zar je moguće da će nas s Europskog prvenstva eliminirati dvije reprezentacije kojima smo kod kuće zabili 11 golova? Šest Azerima i pet Norvežanima. Iz tog sektora su stizali nešto jasniji glasovi: treba promijeniti Mandžukića, koji je zagušio i Pjacu i Perišića i Kalinića. Ali, niti glas naroda, niti glas medija nije prodro do srca izbornika Kovača. Još danas bira on. Hoće li to biti šlager "još samo večeras" ili će se u ponedjeljak ujutro izbornik kritičarima napiti krvi, saznat ćemo danas, oko osam.

Norvežani su danas sve, samo ne hladni sjevernjaci. Nakon pobjede u Bugarskoj krvne žile su im nabrekle, puni su vjere da će iskoristiti šansu koju su im poslali Bog i Uefa oduzevši Hrvatskoj jedan bod. Da, pripomogla je i naša indolentnost, a vjetar u leđa je i rezultat iz Bakua, danas je Robert Prosinečki jedan od većih "Norvežana". No, s velikim respektom govore o hrvatskoj momčadi, upozoravaju da je Baku bio "trenutak opuštenosti" i stalno opominju: "Ne zaboravite petardu iz Maksimira!" Najveća hrvatska zvijezda ovdje je Ivan Rakitić jer i na europskom sjeveru Barcelona je na najvećoj cijeni od svih svjetskih klubova.

Znam da je mnogim hrvatskim zvijezdama igranje za Hrvatsku - napor i teret. Biti vlasnik reprezentativnog dresa više nije izlog jer oni su svoje milijunske transfere već napravili, oni su zaradili novca za nekoliko života. Jednom davno vjerovao sam da igranje za Hrvatsku smatraju privilegijem. Tako bi trebalo biti, ali oni uvijek kalkuliraju. Ne govorim o svima, ali neki igrači se ponašaju kao zvijezde iz visokog društva, ogradili su se žicom nedodirljivosti, ne komuniciraju s javnošću i na taj način grade lošu atmosferu oko nacionalne momčadi. A nacionalni naboj kao motivacijska injekcija? Bilo jednom u Hrvatskoj...