Vatreni dobili nasljednika Nike Kovača? 'On je budućnost hrvatske reprezentacije na toj poziciji'

Srijeda je, Beč se prži na plus 38 celzijevaca, bježi se u hlad. Ali, stadion Austrije je rasprodan, 12.500 gledatelja došlo je vidjeti sudar Rapida i Austrije. I nas nekoliko iz Zagreba, jer te večeri “Na lijepom, i na više tako plavom Dunavu” pleše Ognjen Vukojević. No, nije to bio Straussov valcer, bilo je to Rapidov “ Radetzky marš”, Austria je bila svijeća na vjetru, ugašena za samo 33 minute.

Ognjen Vukojević tek se zagrijava. Nakon uzburkanog rastanka s reprezentacijom i burnog raskida braka s Dinamom, mir je našao u bečkoj Austriji. Preporučio ga je Vlado Kasalo.

Dok sjedimo u baroknom okruženju prvog “bezirka”, skriveni u diskreciji restorana Kornati, koji se savršeno uklapa u bečku otmjenost, nitko više ne razgovara o groznom sinoćnjem porazu. Nema stresa, izostale su teške riječi, nitko ne galami zbog povijesnog poraza, čak ni Peter Linden, najčitaniji bečki novinar. Peter se ne uzrujava jer je “rapidler” otprilike kao što je Zdravko Reić navijač Hajduka ili Orlando Rivetti emotivno vezan za Rijeku. Ne podižu se vješala za trenera Thorstena Finka. Ni mi nismo posebno zainteresirani za istragu debakla Austrije, ali smo zato s najvećom pozornošću zabilježili razmišljanje Vukojevića o njegovu nasljedniku. Odnosno, nasljedniku Bobana ili Kovača u nacionalnoj momčadi:

- Nikola Vlašić je budućnost hrvatske reprezentacije na poziciji zadnjeg veznog. Fasciniralo me kako je fizički moćan, fascinirala me i njegova nogometna inteligencija.

Prema anketama, Beč je šesti najpoželjniji grad za život u svijetu. U tom gradu, nakon osam stresnih godina, odlučio je karijeru finiširati Ognjen Vukojević:

- Da, zadnji čin će se odvrtjeti u Beču. Možda za kraj još godina, dvije na Bliskom istoku ili Kini, ali neću žuriti iz Beča, privilegij je živjeti ovdje. Aristokratski grad, gospodski klub, gospodska liga. Austria je među top tri kluba. Stadioni su puni, nogomet je u ekspanziji...

Možda je za nas južnjake Austrija previše uredna, red ponekad rađa monotoniju i prelazi u dosadu?

- Odgojen sam u duhu reda i poštenog pristupa poslu i zato mi Austrija odgovara. Godi mi ta urednost. Imao sam ponude iz Turske i Rusije, ali nisam pohlepan, novac sam zaradio u Kijevu. Dovoljno novca, Beč je čisto zadovoljstvo, koje nema cijene...

Kako ste uopće došli u Austriju?

- Spojio me Vlado Kasalo, bio je to njegov transfer. Sportski direktor Franz Woflhart i Nikky Vuksan su finiširali posao.

S hrvatskom reprezentacijom rastali ste se na neobičan način. I s Dinamom. Kako danas gledate na ta dva događaja, koji su obilježili vašu karijeru? Zašto je došlo do razlaza s Kovačem, a zašto je Zoran Mamić baš na vašem slučaju želio pokazati da je muškarac i autoritet?

- Dao sam deset godina Dinamu Zagreb i Dynamu Kijev. Zagrebački je moja ljubav, on me stvorio, a kijevski mi je osigurao komforni život. Dao sam im najbolje godine. U reprezentaciji sam skupio 55 nastupa, više od mojih idola, Bobana i Prosinečkog. I ove dvije godine nisam zamislio penzionerski.

Postoje li velike razlike između hrvatske i austrijske lige?

- Ovdje postoje tri kluba koji se bore za trofeje, dok u Hrvatskoj Dinamo desetljeće nema konkurencije, a neće je tako skoro ni imati.

Niste nam odgovorili na pitanje o rastanku s reprezentacijom i Dinamom?

- Zatvorio sam to poglavlje. Poslao sam pismo HNS-u, zahvalio sam Šukeru na prekrasnih sedam godina, nakon Brazila slutio sam da je kraj. Žao mi je bilo da sam igrao kvalifikacije, ‘tukao’ se po Skoplju i Beogradu, a u Brazilu nisam dobio ni minute. Bila je teška odluka, ali sam je donio u pravo vrijeme i napravio sam to na gospodski način. Dinamo? Došao sam jer je Zdravko inzistirao, slao je privatni avion po mene. Očekivao sam veću, značajniju ulogu, a oprostio sam se kako sam se već oprostio...