ZAGREBAČKI DEČKO POD SVJETLIMA POZORNICE DOKAZAO DA GA MODRI NISU UZALUDNO ČEKALI Životna priča mladog dinamovca bez zadrške: 'Dinamo je bio moj san'

Još prije tri-četiri godine, dok su u Maksimiru stasali mnogi mladići koji su danas već u inozemstvu ili reprezentaciji, na jednom treningu pokazali su nam njega.

- Ovaj će dečko biti nasljednik Arijana Ademija. Kad Ari ode, jer neće dugo biti ovdje, Ivan Šunjić će preuzeti njegovo mjesto. Zapamtite to ime!

Međutim, njegov put nije bio isti kao dobrom dijelu tih klinaca, koji kad jednom uđu u Dinamovu prvu momčad iz nje mogu samo u inozemstvo. On je k tome 1996. godište, dakle, čak i dvije godine stariji od, primjerice, Sose, Brekala, Mora... godinu dana od Benkovića ili Ćorića. Velika većina njih više i nije u Maksimiru, dok Šunjić tek sad postaje “igrač za Dinamo”. Debitirao je za Modre još 2014. u Puli, ali nakon toga je otišao u Dinamo II. I nakon pola godine u Lokomotivu. Gdje je, zapravo, i počeo njegov uzlet. Stasao je igrajući prvoligaški nogomet, ali u Dinamu su ipak čekali s njegovim povratkom. I zamalo se dogodilo da se i ne vrati.

Došao na mala vrata

Naime, baš prije godinu dana, Šunjić je već bio na pragu odlaska u Club Brugge. Sve je, praktički, bilo dogovoreno, Ivan je već bio u Bruggeu i upoznavao grad, no onda se ipak sve okrenulo. Dobio je poziv za reprezentaciju na turneji za utakmicu s Meksikom u svibnju 2017., odigrao je jako dobro.

Na klupu Bruggea stigao je Ivan Leko, kojemu je trebalo neko vrijeme za odluku koji mu igrač točno treba, a sve je nagnalo ljude u Maksimiru da još jednom razmisle o Šunjiću. Zaključili su tada da još nije igrač za Dinamo, vraćao se Ademi, stigao je Doumbia, tu su bili Moro i Gojak, još i Ćorić. Međutim, zaključili su i da bi im u budućnosti mogao zatrebati, zamolili ga da ne ide u Brugge i ostane još sezonu u Lokomotivi te da će najkasnije idućeg ljeta, 2018., doći u Dinamo. Šunjić je poslušao, u Lokomotivi zaigrao još bolje i već prošle zime potpisao za Dinamo, a ovog se ljeta priključio Modrima.

- Nisam bio razočaran zbog te Belgije, nije mi bilo žao. Ovo je ipak normalan put, dječački san mi je bio igrati za Dinamo, ja sam zagrebački dečko i to je moj klub. Ali, moram reći, odlazak u Lokomotivu bio je sjajan potez, za taj klub i za priliku da igram prvoligaški nogomet imam samo riječi hvale. Išao sam tamo s namjerom da se vratim u Dinamo, eto, ostvarilo se - rekao nam je jučer Šunjić, dan nakon velike partije protiv Fenerbahčea i pogotka karijere, večeri u kojoj je postao jedan od junaka Maksimira.

- Neće sad biti lako prošetati trgom u Španskom, a ne počastiti, ha-ha - našalio se Šunjić, u kojega su, od onih koji ga ne poznaju i nisu ga pratili, tek malobrojni vjerovali i kad se ljetos vratio u Maksimir. Bez obzira na odlične igre i golove na Kajzerici i očiti napredak, ipak je tu bila konkurencija, novi trener, nove ideje, veliki kadar, vrlo je lako “izgorjeti”.

- Došao sam nekako na mala vrata, ali imam oduvijek veliko samopouzdanje, puno radim, to se uvijek vrati. Igrao sam u Lokomotivi s iskusnijima Jerkom Lekom i Frankom Andrijaševićem, ovdje u Dinamu s Ademijem i ostalima, od njih sam učio kako biti profesionalac, kako se ponašati, što raditi. Od svakoga sam uzeo nešto, kao i od svakog trenera koji me vodio u karijeri. Od svih sam nešto naučio.

Nisam se uplašio

Otac Jozo i majka Aleksandra i stariji brat Nikola živjeli su u Kaknju, on se rodio u Zenici, kad je imao tri godine preselili su se u Zagreb. U Španskom je odrastao, tamo počeo igrati nogomet, zatim je otišao u Zagreb.

- Tamo me doveo Drago Rukljač, a poslije me Jozo Bandić, kad sam već bio kadet doveo u Dinamo. Ostalo je povijest - kaže Šunjić, koji je, dakle, ove sezone po prvotnom mišljenju trebao biti zamjena Arijanu Ademiju, povremeno ulaziti kad kapetan neće moći, skupljati minutažu i biti strpljiv.

A kad ono, otvorilo mu se i protiv Fenerbahčea je pogodio za 1:0, odigrao općenito sjajnu partiju.

- Nisam se uplašio ili imao tremu, samo sam čekao da što prije počne ta utakmica. Nije možda lako upasti u Ademijeve kopačke, međutim, cijeli život radiš i treniraš za takve utakmice. S Ademijem inače puno pričam, pomaže mi, naravno.

Hvali ga i Bjelica u javnim nastupima, stalno ističe “Šunjić je odličan”.

- To mi puno znači, naravno da mi kao mladom igraču to godi. Ali, znam da moram još puno napredovati, u svim segmentima, ali neke će stvari i doći s iskustvom i utakmicama.

Što će sad Bjelica, ima problem, jer i Ademi i Šunjić zaslužuju igrati?

- Nije to problem, već su to slatke brige. Da sam ja trener, htio bih imati takve probleme, ha-ha.

Gol je bio baš dobar, kroz mnogo nogu?

- Da, što se kaže, kroz šumu nogu. Gađao sam, naravno, uvijek gađaš pa kamo ode...

Iduća je utakmica Anderlecht u Bruxellesu?

- Polako. Prvo je Inter, pa Kup, pa Hajduk. Idemo utakmicu po utakmicu, to je jedini način da uspijemo.

Tko su mu uzori u nogometu, koja mu je prirodna pozicija?

- Nekad sam znao biti i stoper, u Zagrebu, ali uglavnom sam oduvijek zadnji vezni, tzv. “šestica”. A uzora, nogometnog, nemam, uzori su mi samo moji roditelji.

Prelijen za hobi

Bili su na utakmici, kao i brat, svi su uživo svjedočili njegovoj velikoj večeri. A što radi kad ne igra nogomet?

- Nemam neki hobi, previše sam lijen za to, ha-ha. Ništa, igram nogomet, treniram i odmaram se, provodim vrijeme s prijateljima i djevojkom. Ne igram ni PlayStation, niti ga imam kod kuće, ne zanima me to uopće.

U karijeri, osim tih povremenih dvojbi, nije bilo nekih težih situacija?

- Znate da je za igrača najteže kad je ozlijeđen, pa bih možda izdvojio tu ozljedu prsta koju sam imao. Nije ništa puknulo, ali dva-tri mjeseca nisam mogao obuti kopačku, teško mi je bilo to razdoblje, ali sad je sve opet odlično.

Dinamove utakmice u Europskoj ligi gledajte na MAXtv-u, a informacije o sportskim paketima pronađite ovdje.