Stoper, rođen 29. siječnja 1989. koji zapravo baš nikad nije nastupio ni za jednu selekciju u mlađim uzrastima, nego je prvi nastup upisao za – A momčad. U Rostovu protiv Rusije, čuvao je gorostasnog Dziubu u pobjedi Hrvatske 3:1 na Donu...
Kako bismo nazvali vaš film života, karijere? Per aspera ad astra, preko trnja do zvijezda?
- Nemojte tako patetično, a sa 26 godina zapravo sam kao na početku! Ovo je bila kruna moje dosadašnje karijere, nastup za Hrvatsku, proživio sam ga vrlo emotivno, rekao je Milović u velikom intervjuu za Slobodnu Dalmaciju.
Vaša priča sasvim je neobična, od igranja u četvrtoj ligi sa splitovcima do danas, sve ste postigli: nakon Splita zaigrali ste za Hajduk, diplomirali na fakultetu, oženili se, postali kapetan Hajduka i na kraju nastupili za reprezentaciju!
- Kao u snovima, o tome i ja razmišljam... Karijera mi je išla uzlaznom putanjom, premda nekako krivudavo, zaobilazno, s preprekama. Pomislio sam kad sam ulazio u igru, evo me, u reprezentaciji sam, a na drugoj godini faksa, igrajući za Split u trećoj ligi, pomišljao sam se ostaviti baluna.
Sve ste životne ciljeve riješili, zaokružili?
- Aaa, nisam sve riješio. Ajmo reći da se sve posložilo. Sad treba dalje. Pokušati izboriti nastup na Europskom prvenstvu, a u dogovoru s Hajdukom trebam vidjeti da li ostati. Jesam li Hajduku potreban da na proljeće ganja visok plasman ili dalje otići u inozemstvo, u neku jaku ligu, što bi mi bio izazov.
Jedan ste od rijetkih kojima ugovor istječe na ljeto?
- U dogovoru sam s Hajdukom. Ako ganjamo rezultatske ambicije, tu sam da produžim. Ako ne, mogu otići, ali samo negdje gdje bih bio siguran da ću redovito igrati.
Zbog nastupa na Euru?
- Da, ako želim ostati u krugu reprezentacije, trebam redovito igrati. Gdje god bio, to je prioritet.
Kako vam je bilo s Antom Čačićem i reprezentacijom?
- Odlično sam primljen. Ante Miše mi je rekao da se opustim, a izbornik Čačić naglasio da nitko od nas nije zalutao u reprezentaciju i da je svatko zaslužio svoj poziv među odabrane. To mi je pomoglo da budem svoj.
A suigrači?
- O, ima ih koje sam skoro prvi put vidio uživo, dosad samo na televiziji, što se kaže... Na primjer Mandžukića. I Olića. A sa Ćorlukom sam se i službeno upoznao, bilo je šale... Naprotiv, ima i starosjedioca, naprimjer s Perišićem sam bio suigrač u Dalmatinca, isto smo godište '89., bili smo dičurlija kad smo zajedno prešli iz Dalmatinca u Hajduk, s nama na primjer i golman Božo Radošević, pa Stipe Plazibat koji je kasnije igrao u Japanu... Onda su me nakon godinu dana poslali iz Hajduka, da nisam za njih, pa sam otišao u Splita. To se zna. U Splita me dočekao Ante Erceg, to je ta generacija.
Na klupi su minute prolazile kao vječnost, hoće li vas Čačić ubaciti u igru...
- Pogledavao sam i ja, hoću li dočekati. Kad su Rusi ubacili visokog napadača Dziubu Čačić je mene pogledao, pozvao, trebalo je odmah ući. Nadao sam se skromnoj minutaži, a na kraju dobio pravi zadatak, rezultat je bilo bitno sačuvati, okrenuli smo igru na 3 – 5 – 2, ja na Dziubu i zatvorili smo sve prilaze. Na kraju su svi bili zadovoljni, oni sa mnom, a i ja sa svojim nastupom. Čestitali su mi na debiju presretni utakmicom, izbornik Čačić mi je samo rekao "u radu je spas"!
Nije vas poput Damira Burića u Hajduku poslao u napad?
- Znam na što aludirate, ali vidite i to što sam zadnja dva puta u Hajduku otišao u napad, gledali smo snimke... Pa ja sam svaki balun u skoku dohvatio, proslijedio! To je javnost dočekala negativno. Ne kažem da je to neko rješenje, ali više se oko toga stvorila fama, nego...
Da se vratimo "repki" u Rostov, ulazite u igru i osim što gledate Dziubu, što vam je proletjelo kroz glavu?
- Moj debi u seniorskoj konkurenciji. Za Split, u Dugom Ratu protiv Orkana, prije sedam, osam godina. Ušao sam umjesto jednog, Milin se prezivao, na poziciju zadnjeg veznog, ubacio me trener Ljubo Križević. Da, Split u stečaju smo se zvali, prije dolaska Žužula. A taj Milin, ne, nije Ferdo, nije im u rodu, mislim da je išao u MIOC, posvetio se školovanju.
I vi ste bili na sličnoj prekretnici?
- Jesam, u vrlo ozbiljnoj dvojbi. Otac Mladen i majka Ajša su zaslužni da sam nastavio gurati na obje strane. Zapravo, škola nije bila upitna, nego balun. Treća liga Splita je bila zahtjevna, a na faksu sam se ubijao od obaveza. Profesori su imali razumijevanja, izdržao sam.
Za primjer ostalima?
- Nije lako gurati na dvije strane. Ja sam pronašao volju. Moja današnja supruga Ana isto je studirala kineziologiju, pa je i to pomoglo, a Hajduk je dječački san, nisam odustajao.
Danas ste profesor?
- A ne još, samo sam magistar kineziologije. Da postanem profesor potrebna je godina stažiranja, u osnovnoj školi što mi je sada, jasno, nemoguće.
Komentari (0)