Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvi sami želimo i nećemo nikome dopuštati sa strane da nam propisuje kakva ta Hrvatska treba biti! To je glasovita rečenica prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana izrečena u govoru na Trgu bana Josipa Jelačića u Zagrebu. Danas se ta rečenica, kako god možda i paradoksalno zvučalo, odnosi samo na - nogomet! Na Vatrene. Na tu nogometnu Hrvatsku, jedina je ona onakva kakvu želimo, jedino je ona prava na svjetskoj pozornici. Ona druga, koja nije vezana uz nogomet, daleko kaska za Europom i svijetom.
Konačno, Hrvatska je, na neki način, državom prvo postala zahvaljujući nogometu, prije negoli je priznata.
Sedamnaesti listopada 1990. godine veliki je, povijesni datum hrvatskog nogometa. U Maksimiru se tada rodila hrvatska nogometna nacija, a Hrvatska je odigrala i pobijedila SAD s 2:1.
Vrijedi se prisjetiti te večeri u kojoj je začeta klica Vatrenih, kao i prvog izbornika Dražana Jerkovića i 14-orice igrača koji su prvi ponijeli hrvatski dres s crveno-bijelom šahovnicom. To su bili: Dražen Ladić, Tonči Gabrić, Zoran Vulić, Darko Dražić, Drago Čelić, Vlado Kasalo, Saša Peršon, Grega Židan, Kujtim Shala, Zlatko Kranjčar, Ivan Cvjetković, Aljoša Asanović, Mladen Mladenović i Marko Mlinarić.
Dan ranije na tadašnjem Trgu Republike vraćen je spomenik bana Jelačića, utakmica hrvatskih nogometaša sjajno se nadovezala na tu veliku proslavu. Te večeri na Maksimiru, mnogo prije negoli je Tuđman izrekao onu povijesnu rečenicu, čuo sam istu rečenicu: “Imamo Hrvatsku.” Bilo je to predvečerje rata, velikosrpski tenkovi već su podmazivali gusjenice, tenkovi koji će kasnije rovati po Hrvatskoj, a koji će na koncu završiti u smeću, zdrobljeni ili zaplijenjeni. Nije bilo lako organizirati takvu utakmicu u to doba, Hrvatska još nije proglasila samostalnost, pa se dvoboj organizirao u tajnosti. Prijedlog za utakmicu stigao je u ured gradonačelnika od Ivana Opačka, hrvatskog iseljenika i menadžera američke vrste. Naš list, koji, evo, sada slavi i veliki jubilej, dao je veliku pomoć u organizaciji utakmice. Tadašnji glavni urednik Sportskih novosti Darko Tironi bio je jedan od glavnih organizatora. Predsjednik Nogometnog saveza Hrvatske Mladen Vedriš oduševljeno je prihvatio takvu ideju. Tadašnji glavni tajnik FSJ-a Ante Pavlović FIFA-i je prijavio kao “selekciju YU lige”. Kako bi stizali faksevi u ured na Terazijama, Pavlović ih je brižno skrivao da se ne bi otkrio pravi karakter dvoboja protiv SAD-a. Ali na plakatima je u Zagrebu pisalo “međudržavna utakmica”. Da, tada je u Zagrebu zapaljena baklja Vatrenih, tu je sve krenulo.
Atmosfera na Maksimiru bila je fenomenalna, trnci su prolazili sve koji su te večeri bili na stadionu. Nisu prestajali povici “Hrvatska, Hrvatska”, gledatelji su pljeskali na svaki udarac koji su naši reprezentativci uputili prema vratima SAD-a. To je bilo to - Vatreni su i prije rata ujedinili Hrvatsku, a to su činili i kasnije. Nogomet ujedinjuje i razjedinjuje, ali kad je Hrvatska u pitanju, kad su Vatreni u pitanju, uvijek ujedinjuje. Snovi su besplatni, imali smo pravo sanjati, na kraju smo i dosanjali, zaista smo zahvaljujući Vatrenima imali Hrvatsku prije Hrvatske.
Slijedile su tada prijateljske utakmice, Rumunjska, Slovenija, turneja po Australiji... Pa Meksiko, Ukrajina, Španjolska, Slovačka, Mađarska... U lipnju 1994. godine na Maksimir je stigla Argentina s Diegom Maradonom, Batistutom, Simeoneom, Redondom, Sensinijem... I onda prva kvalifikacijska utakmica za veliko natjecanje, protiv Estonije u Tallinnu. Bilo je prvo pa muško, kvalificirali smo se na Europsko prvenstvo u Engleskoj 1996. godine. Dvije godine kasnije u Francuskoj “Ćirini sinovi” proslavili su Vatrene, od tog Svjetskog prvenstva naša nogometna reprezentacija ima posebno mjesto u knjigama nogometnog Globusa. Bronca iz Francuske bila je prvo poglavlje priče o velikoj reprezentaciji iz male države. Tada je praktički iz pepela procvalo cvijeće. Oni nešto stariji prisjetit će se da je Bobanova karijera bila u padu, Milan je bio deseta momčad talijanske lige, Šukerov Real osvojio je naslov u Ligi prvaka, ali u prvenstvu je završio na katastrofalnom četvrtom mjestu, a hrvatski napadač odigrao je svoju posljednju veliku sezonu, Asanović prvu polovicu sezone uopće nije igrao, a drugu je odigrao u posljednjoj momčadi Serie A...
No veliko hrvatsko nogometno srce kucalo je tako jako, tako žestoko da ga ništa nije moglo zaustaviti. Tada smo gledali posebnu strast, nešto što će se ponoviti 20 godina kasnije u Rusiji. U međuvremenu, nije bilo baš sve uvijek idealno, bilo je i posrtanja, uzdizanja, ali uvijek kad smo padali, znali smo se podići. Ćiro i društvo podbacili su već u idućem kvalifikacijskom ciklusu, za Europsko prvenstvo u Belgiji i Nizozemskoj, te su promašili zenit te generacije. Ali onda smo se opet plasirali na svjetsku smotru u Japanu i Koreji, na europsku u Portugalu, pa opet na svjetsku u Njemačkoj, europsku u Austriji i Švicarskoj. Te smo 2008. godine plakali kad nam je Semih Šentürk zabio u posljednjoj sekundi produžetka, da bismo na koncu ispali na jedanaesterce, a polufinale je bilo na pred nama, već smo ga nosili na dlanu kad je Klasnić zabio u 119. minuti... Suze se tekle i kad nam je Portugal u produžetku zabio na Euru u Francuskoj 2016...
Ali nekako smo znali da će nam se negdje vratiti, da su Vatreni poput olimpijskog plamena koji gori vječno. Vratilo se, moralo je. U Rusiji, gdje je fascinantna vrsta Zlatka Dalića, predvođena Modrićem, Lovrenom, Mandžukićem, Rakitićem i društvom, uzela srebro i oduševila, opčinila nogometni svijet. Zatvorila krug i došla do najvećeg uspjeha u povijesti hrvatskog sporta.
Vatreni nisu samo sportska, nogometna priča; to je priča o odrastanju jedne države i naroda. Sve je to skupa bilo jedna bajka, putovanje od Maksimira 1990. godine do Moskve 2018., putovanje do ostvarenja snova. Bila je to bajka u kojoj smo svi mi skupa postali Vatreni. Koji gore i dalje.