Kakav nevjerojatan, spektakularni kraj atletskih natjecanja na Olimpijskim igrama u Parizu. Kad su donosili odluku da se ženski maraton održi završnog dana Igara i da to bude posljednja disciplina kraljice sportova, organizatori sasvim sigurno nisu ni slutili u kakvu će se to priču pretvoriti. Uostalom, tada još nisu ni mogli znati kakav se ludi plan mota po glavi 31-godišnjoj Nizozemki Sifan Hassan, najsvestranijoj i najnevjerojatnijoj trkačici današnjice.
Ta neponovljiva Sifan Hassan zatvorila je pariške Igre pothvatom koji će ući u olimpijske anale. Mnogi su sumnjičavo vrtjeli glavom kad je najavila da će u francuskoj prijestolnici trčati 5000 m, 10.000 m i maraton, čekali su u kojem će se trenutku raspasti. Ali ne samo da se nije raspala, već je bila u stanju odraditi sprinterski finiš na, mnogi će reći, najtežoj maratonskoj stazi u olimpijskoj povijesti i uletjeti u cilj s novim olimpijskim rekordom - 2;22:55. Na 5000 i 10.000 metara osvojila je proteklih dana bronce, a u maratonu je uzela zlato za pothvat kakav svijet sporta ne pamti. Prva je žena kojoj je uspjelo takvo što, dok je u muškoj konkurenciji to u Helsinkiju 1952. napravio veliki Emil Zatopek, legendarna Češka lokomotiva. Zatopek je bio uspješniji, osvojio je zlatne medalje u sve tri spomenute discipline, ali važno je istaknuti da je u to doba konkurencija bila kudikamo slabija. Afričkih trkača praktički uopće nije bilo na startu, pa je Zatopekova konkurencija, posebno na stadionu, u najvećoj mjeri bila europska.
Oslobođenje po završetku
Pothvat Sifan Hassan je još impresivniji kad se uzme u obzir da je prije tri godine u Tokiju osvojila zlatne medalje na 5000 i 10.000 m, te broncu na 1500 m. Bila je čak prijavljena za 1500 m i u Parizu, ali je ipak shvatila da bi četiri discipline bile previše. I ovako je u deset dana pretrčala 62.195 metara što bi bilo nevjerojatno postignuće čak i da nije osvojila nijednu medalju, a s tri postolja je ta priča apsolutno zapanjujuća. Hassan je, doduše, uvijek voljela ovakve eksperimente, još je na Svjetskom prvenstvu u Dohi 2019. spojila nastupe na 1500 i 10.000 metara i u obje discipline osvojila zlato. U karijeri, dakle, ima velike naslove, svjetske ili olimpijske, na 1500, 5000, 10.000 m i u maratonu, a vjerovali ili ne, osobni rekord na 800 metara joj je fantastičnih 1:56.81!
Zanimljivo, prije osam godina u Rio de Janeiru nastupila je upravo na 800 metara (i na 1500 m), ali nije uspjela proći prvi krug kvalifikacija. Bila je peta u svojoj skupini, a na istom je mjestu u drugoj skupini završila Etiopljanka Tigst Assefa, danas svjetska rekorderka u maratonu i žena s kojom je Hassan u završnici nedjeljne utrke vodila žestoku borbu za pobjedu.
Toliko žestoku da su u jednom trenutku proradili i laktovi. Hassan je u samom finišu htjela proći s unutarnje strane, došlo je do kratkotrajnog guranja, ali othrvala se nizozemska predstavnica i utrčala u cilj s tri sekunde prednosti, što je i najmanja razlika u povijesti ženskog olimpijskog maratona.
- Kad sam završila, osjetila sam oslobođenje. Ovo je nevjerojatno, nikad nisam doživjela tako nešto. Čak ni ostali maratoni koje sam trčala nisu bili ni blizu ovome - rekla je euforična Hassan.
Kad je stigao najteži dio staze, ogroman uspon na 29. kilometru, Hassan je malo pala u poretku, ali postupno je smanjivala zaostatak i opet uhvatila priključak s vodećom skupinom. Ako je netko u tim trenucima pomislio da je “pukla”, trebao se prisjetiti njezinog debija u maratonu, prošlog proljeća u Londonu. Tada je šepala tijekom utrke i u dva navrata stajala kako bi istegnula ozlijeđeni kuk. Komentatori na BBC-u, uključujući veliku Paulu Radcliffe su govorili da mora odustati, ali Hassan ne samo da nije odustala, nego je dohvatila zaostatak i pobijedila. Sifan jednostavno nikad ne odustaje.
- Nemam riječi. U svakom trenutku u utrci žalila sam što sam trčala 5000 i 10.000 m. Govorila sam sebi “da nisam trčala te utrke, danas bih se osjećala sjajno” - bila je iskrena nakon pariškog trijumfa.
Organizatori su za olimpijski maraton odabrali neočekivano tešku trasu, s usponom od 436 metara i još težim spuštanjem od 438 metara, te maksimalnim nagibom od 13,5 posto.
- Onog trenutka kada sam se počela osjećati dobro na 20. kilometru, znala sam da želim zlato. Ali svi ostali su bili svježi. Pitala sam se samo kad će puknuti, znala sam da im mora postati teško.
Samo 37 sati nakon bronce
No, konkurentice ne samo da nisu pucale, već smo na 40. kilometru gledali čak pet trkačica rame uz rame. U toj igri najslabije karike, prva je otpala Etiopljanka Shankule, pa Kenijka Lokedi, a onda i njezina sunarodnjakinja Hellen Obiri koja je na OI u Riju i Tokiju osvojila srebra na 5000 m, a sada im je dodala i maratonsku broncu. Priča se na kraju svela na dvoboj Hassan - Assefa, a Nizozemka je samo 37 sati nakon osvojene bronce na 10.000 m i šest dana nakon medalje na 5000 m pokazala da ima više svježine za finiš.
- Osjećam se kao da sanjam. Bojala sam se ove utrke. Na kraju sam razmišljala, “ma ovo je samo sprint, hajde Sifan, još malo, ovo je kao utrka na 200 metara” - zaključila je ovu spektakularnu priču sportašica koja je kao 15-godišnjakinja stigla u Nizozemsku kao izbjeglica i donijela novoj domovini nezapamćene uspjehe.