PIŠE D. KRUŠELJ Izvjesno je da je DJ Krmak u evergreenu 'Cijelo selo šmrče bijelo' pjevao o Olimpijskom selu...

Dvije prosječne hrvatske plaćice nagrađivani novinar Daily Maila iskeširao je 10. kolovoza 2012. godine kako bi suprugu i sina ušuškao na tribine londonskog Olimpijskog stadiona da uživo odgledaju spektakularnu olimpijsku atletsku večer za koju danas znamo da je bila defile punjenih patki. Turkinja Asli Cakir Alptekin, pobjednica prestižne utrke na 1500 metara, kasnije je kažnjena osmogodišnjom, dakle doživotnom suspenzijom zbog korištenja dopinga, a nakon friških vijesti iz Rusije krajnje je upitan i legitimitet zlatne kladivašice Tatjane Lisenko, koja je ionako prije Olimpijskih igara odslužila dvogodišnju kaznu zbog dopinga iz 2008.

Uglavnom, od šest setova medalja podijeljenih te večeri, jedno je zlato završilo u rukama raskrinkane prevarantice, drugo oko vrata (blago rečeno) suspektne bacačice, a za ostala četiri tek ćemo vidjeti. “Ovih dana za 900 funti ne možete očekivati baš previše uspomena...”, ceri se autor vlastitoj naivnosti.

Vijesti iz Rusije o dobro ustrojenom i godinama podmazivanom sustavu za masovno uništavanje uzoraka i zataškavanje dokaza o sportskom dopingu čovjeku, među inim, dođe kao dobar razlog za preispitivanje općih mjesta iz popularne kulture. Nije li ono rock and roll dosad slovio kao zaštićena enklava za uživaoce sredstava koja će vas lansirati u drugu i treću dimenziju? Cijela debela pjesmarica posvećena je umjetnikovoj žudnji za izvantjelesnim iskustvom nakon što proguta, inhalira ili injektira jedan takav “performance enhancing drug” ili smo ipak živjeli u zabludi jer su pjesme zapravo bile posvećene sportskim ikonama? Ostarjeli hašoman pred koncertnom dvoranom i dan danas će vam tupiti da je pjevajući “I am waiting for the man” Lou Reed dozivao svojeg dilera, premda je u međuvremenu i zadnjoj šuši postalo jasno da su proročanski stihovi govorili o Lanceu Armstrongu dok nervozan na skrovitom parkiralištu u francuskim Alpama čeka vozača kombija sa svježom dozom obogaćene krvi. Upitno je, čini se, i tko je Steppenwolfov “The Pusher”; narkotrafikant ili ipak iskusan ruski atletski trener u čijoj svlačionici izgleda ima više droge nego na tulumu Hugha Hefnera? Pogrešnih interpretacija jedino nema kada je riječ o evergreenu “Cijelo selo šmrče bijelo”. Izvjesno je, naime, da je DJ Krmak pjevao o Olimpijskom selu...

Atletika i Rusi trenutačno su zakucani za stup srama, iako je jasno da stvar nije ekskluzivno ruska nego globalna i da je epidemija odavno progutala i plivanje, i biciklizam, i borilačke sportove i... Nogomet? Zaista, kako stojimo s nogometom? Ako pitate Fifu i Uefu, igra je, dakako, ostala djevičanski čista i imuna na doping, na što će se svaki iole obavješteniji fan slatko nasmijati. 2011. godine Paul Merson, umirovljeni Arsenalov igrač, objasnio je u javnosti da “Golden Brown” uopće nije tako zavodljiv kao melodija hita “The Stranglersa”.

“Večer uoči velikih utakmica odlazili smo u Holiday Inn Hotel u Islingtonu gdje bi nam u ruku ubrizgavali žućkasti proizvod. Nikada nisam postavljao pitanja. Ako vjeruješ treneru, pristat ćeš na sve njegove zahtjeve”, priznao je Merson. Trener se tih dana, kao uostalom i svih dana otkako živ čovjek zna za Arsenal, zvao Arsene Wenger, isti onaj koji će puno godina kasnije ustvrditi da je nevjerojatno kako na Svjetskom prvenstvu među 740 nogometaša nema niti jednog dopingiranog. Gdje su se skrili? Hm, hm, da nisu na “čišćenju” u Olimpijskom selu...