Često sam posljednjih godina, otkako je krenula dominacija Dinama, priželjkivao, zazivao, nadao se da će doći vrijeme ravnopravnije borbe Hajduka s „modrima“, piše Zdravko Reić u svojoj novoj kolumni u Slobodnoj Dalmaciji.
Iskreno, nisam vjerovao da će „bijeli“ pod vodstvom trenera Damira Burića već ove sezone zaskočiti velike rivale i naći im se tako uz bok da ih mogu i preskočiti. Rekao bih, napokon jedno prvenstvo u kojem neće biti neizvjesna jedino borba za opstanak već i ona važnija, za vrh, za naslov prvaka. Prvenstvo je faktički tek krenulo, još će se odigrati 23 kola, ali po svemu sudeći vrijeme radi za Hajduka. Naime, Burićeva družina igra sve bolje i jedan jedini problem se zove Franck Ohandza.
Kako je Frane Zolja, kako ga zovu navijači Hajduka, krenuo na prvim europskim utakmicama bilo je jasno da se radi o pravom napadaču, baš pojačanju. Međutim, od starta 2.srpnja do danas, znači u približno 110 dana, Ohandza je odigrao svega 11 utakmica od 22 koliko ih je bilo na programu, što je u odnosu da se radi o početku sezone zaista mizerno. Nota bene, od tih 11 utakmica čak šest ih je bilo u Europi, što je s jedne strane dokaz koliko je značajan za momčad, dok s druge strane svega pet nastupa u prvenstvu pokazuje da se radi o igraču bez kontinuiteta, pomalo sliči na onu „može-ne može“ Artema Milevskog.
Ali i s takvim manjkom pravog napadača trener Burić zna kemiju kako složiti momčad, pa je Hajduk na najboljem putu da preuzme vodstvo na tablici, što niukom slučaju neće biti lako. U više navrata sam tumačio kako je minimum što navijači Hajduka očekuju borba za prvaka do posljednjeg daha, to jest zadnjeg kola. Jer, ovih prošlih deset prvenstava baš su bili tužni za „bijele“ u odnosu na enormne prednosti Dinama, s iznimkom prvenstva 2009. kad je, s trenerom Antom Mišom i tadašnjim predsjednikom Matom Perošem, Hajduk gotovo do završnice imao makar teoretske mogućnosti za naslov. Točnije, da tu nije bilo raznih igara i utjecaja sudačke hobotnice, Hajduk je mogao dosegnuti naslov prvaka.
Sad je situacija Hajduka znatno bolja i to ne samo zbog činjenice da „bijeli“ igraju uravnoteženo, kontinuirano dobro već i zato jer je u trku za vrh uključena i Rijeka, dok je Dinamo, kako god okrenuli, bez obzira na njihov moćni igrački korpus, ipak rastegnut između HNL-a i Lige prvaka. I još nešto: tu je i Split od kojeg se očekuje da barem na svojem terenu pomuti račun Dinamu.
Bez namjere da se postavlja imperativ momčadi Hajduka bilo bi slatko osvojiti svih šest bodova protiv Lokomotive i Rijeke, jer u preostalih šest kola do zimske pauze Burićeva momčad ima četiri gostovanja među kojima i ono protiv Dinama. I onda u tom derbiju srušiti „modre“ u Maksimiru, e to bi bio gušt za sve ljubitelje baluna, a ne sami navijače Hajduka.
Taj rivalitet između Hajduka i Dinama je sol hrvatskog nogometa, začin bez kojega se ne može. Naravno za one zdrave, koji ga shvaćaju kao sportsko nadmetanje, a ne za one bolesne, koji – na primjer – kad Dinamo primi gol u Ligi prvaka, na Mertojaku ispaljuju raketa od radosti. Ima mladih ljudi među navijačima „bijelih“ koji su toliko zaslijepljeni da – parafrazirati ću Zorana Slavnića, kultnog košarkaša Crvene zvezde („više mrzim Partizana nego što volim Zvezdu“) – zadojeni nekom svojom mržnjom više se naslađuju neuspjesima Dinama nego što slave uspjehe Hajduka. Ali, ajde de, pa neka i ne vole Dinama i druge konkurente Hajduka, ostaje neshvatljivo da neki bojkotiraju reprezentaciju Hrvatske.
CIJELI KOMENTAR MOŽETE PROČITATI OVDJE.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....