PRIČA O ČUDU EURA Vikinzi nisu pokorili Pariz, ali jesu svijet. Koji će ih pamtiti zauvijek!

Sat je otkucao ponoć, a zlatna kočija ponovno se pretvorila u bundevu. Princ iz snova nestao je pred očima, a prekrasna cipela ipak ne može stati na Pepeljuginu nogu. Sat je otkucao ponoć i bajka je završila. A kada san mine, prirodni poredak zauzima svoje mjesto...

Prije godinu dana iza sebe su ostavili brutalnu skupinu, sačinjenu od Nizozemske, Turske i Češke te prvi puta u povijesti zakoračili na Euro. A tamo su u konkurenciji Portugala, Mađarske i Austrije dočekali i kući poslali bahate Engleze. Cijelim su tim putem Strakarnir okkar, Naši dečki, vikinški uza sebe vezali cijeli svijet. No, baš kao u dramatičnom finalu kultne serije, kada su Ragnar i društvo krenuli na Pariz, veliki osvajački pohod brutalno je skršen.

Pa ipak, posljednji Hu na Stade de Franceu odisao je ponosom. A skupina Ponosnih ljudi visoko udignutoga čela napuštala je pozornicu koja ih je proslavila po posljednji put. Dok je francuskom bazilikom nogometa odjekivala gromoglasna čast i poštovanje. Pali su u četvrtfinalu, natrčali su Francuzima, krenuli se visoko braniti pa su ih dvije dubinske lopte potopile poput lave koja je posljednja dva tjedna ključala iz svakog vulkana na tom malom, ali posebnom otoku.

Putovanje je stiglo svome kraju, međutim, bilo je to putovanje iz snova. Ono koje inspirira i uči. Zaboravite priče o zubarima, farmerima, radnicima... No, upamtite priču o skupini ponosnih ljudi, njih 23-oje, koja je došla predstavljati 330 tisuća svojih sunarodnjaka, upamtite duh i borbu nacije koja ima 100 profesionalnih nogometaša, a četvrtina njih došla je u Francusku kako bi predstavila toliko potreban začin jelu kojeg jedemo gotovo svake četiri godine. Postali su iznenađenje, ali i vječna inspiracija. Pokazali su Englezima da novac i slava ne znače ništa, pokazali su da se borba za dres, čast i ponos nema valutu...

Manjak talenta i iskustva nadoknadili su mudro posloženom taktikom koja je skrivala mane, a otkivala vrline, ujedno efektivno detektirajući i iskorištavaši slabe točke protivnika. Danska, Belgija, Nizozemska, Hrvatska, Slovenija, na koncu i Wales, sve su to države koje su prije ili kasnije od autsajdera stvorili nogometnu karizmu. Islandska priča je više od toga. Jer, Island nikada nije bio nogometna nacija. Ali je dokazao da upornošću i strategijom, baš kao i u unutarnjopolitičkom sustavu države, baš ništa nije nemoguće. Island je najljepša priča Europskih prvenstava svih vremena. Island je, konačno, taj Hu kojeg je u nedjelju navečer s njima pjevalo i uz kojeg se naježio baš svaki neutralni navijač. Upravo se u tome ogleda i njihov uspjeh.

Negdje u korneru, svaki deseti stanovnik Islanda bio je na Stade de Franceu. A duboko infiltriran među njima i islandski predsjednik koji je odbio ložu. Trenutak mira, tišine, i onda unisono, poput jednog Hu su ovoga puta započeli navijači. Uskoro su im se pridružili i igrači. Počasna straža za prvake. Njihove prvake. Svačije prvake.
Od 13. sekunde prve njihove na utakmice na Euru u povijesti. od kad je Aron Gunnarsson ‘složio’ Cristiana Ronalda i poslao jasnu poruku svijetu: Oni su zaustavili Ronalda, oni su srušili Englesku, oni su Francuskoj dali dva gola i ponosno ispali iz četvrtfinala. To su gole činjenice koje će živjeti zauvijek.

- Pobijedili su bolji - kazali su uglas u nedjelju svi navečer.

No, zapravo pobijedili su oni. Da i nikada više ne naprave ništa, jednog će se dana kao starci vratiti na svoj otok te poput proroka pričati priče o nevjerojatna tri tjedna koja su zarobila cijeli svijet. Njihovi unuci možda im neće vjerovati, no oni će s dugim sijedim bradama ispred sebe gledati fotografiju koja je uhvatila njihov trenutak života te kišne večeri u Parizu... Tada će i unuci znati konačnu istinu.

Sada su Island koji je ispao. Kada vrijeme na nježan način učini ono što treba postat će Island koji će se pamtiti. Zauvijek.