RECEPT ZA DRUGI KRUG Luka mora odigrati jednu od najbojih utakmica ikad!

Utihnula je pleh muzika u Burgelandu, a “kapel majstora” hrvatske nogometne reprezentacije Slavena Bilića dijele još samo dva dana od jedne od njegovih najtežih utakmica. Više ni pišljivog boba ne vrijede savjeti Ćire Blaževića, Štimca ili Kranjčara, ovo je još jedna u nizu povijesnih utakmica i, čini se, ni Bilić ne može pobjeći iz tog konteksta. Olić i Lovren su “mrtvi”, a ni Ćorluka se ne osjeća najbolje, a ostalim igračima su - teške noge. Navijačima su pak - teške boje…

Nema pesimizma

Međutim, gospodo draga, nije to baš tako! Ne mogu reći da je atmosfera briljantna, jer nisam bio unutra, a svi koji dođu na presicu kunu se u optimizam, ljubav i zajedništvo. Pesimizmu je ulaz zabranjen. Sve je to poezija, često loša i bljutava, ali, istina je - važno je da smo opet ovdje! I nije utakmica s Irskom ni povijesna ni sudbinska, to je samo jedna od utakmica hrvatske reprezentacije, koju bi trebalo pobijediti. Mi smo svoje povijesne već pobijedili protiv SAD-a (2-1), Njemačke (3-0), Engleske (3-2) ili izgubili, primjerice, protiv Francuske (1-2).

Odlazak u rusku zimu

Ovdje igramo protiv reprezentacije koja je upola jeftinija od naše (71,000.000 eura, dok je naša procijenjena na 152,500.000, nap. p.), igramo i protiv zemlje u čijoj nogometnoj ligi Vatikan pozdravlja heroje s “Hvaljen Isus i mafija” i protiv Španjolske, nogometno najozbiljnije zemlje na svijetu, s neozbiljnijom ekonomijom od naše, ako takva uopće postoji.

Biliću i njegovim igračima reći ćemo ono što su Irci poručili svojima: “Nemojte biti Poncije Pilat i oprati ruke od odgovornosti, ako već ne možete pobijediti, umrite muški.” Slavene, još stigneš od Zvonimira Bobana posuditi knjigu “Decide to win”, njemu ionako ovog ljeta neće biti potrebna. A tebi treba ta pobjeda, nakon nje ništa više nije važno, otići ćeš u “toplinu” ruske zime bez straha od smrzotina i sibirskih hladnoća, s toplim stiskom hrvatskog navijača.

Međutim, bojim se da svi živimo u velikoj laži, ne samo Hrvati, već i ostatak nogometnog svijeta. Žive su samo velike nogometne nacije, a Hrvatska na ovom prvenstvu nije čak ni “tamni konj” na kladionicama (taj epitet je pripao Rusiji i Danskoj), makar je Zorislav Srebrić ispraznio farmu konja, iselio je punokrvna, plemenita grla s farme u Sielanki, da bi tamo naselio neke rasne hrvatske nogometaše, ali i nekoliko nogometnih “raga”.

Ignoriranje

No, to sada nije važno, možda je i europsko ignoriranje jedne male, ali nogometno velike zemlje šlagvort za psihološku pripremu, koja će uoči utakmice s Irskom biti najvažnija. A kad sam već kod vječnog i nepoderivog Srebrića; da nije bilo znamenitog Zorislava, svijet nikada ne bi saznao za Tokamachi, La Coruche i Warku. U tim smo se svjetskim zabitima pripremali proteklih deset godina. Za otkrića tih gradova - gratulujemy pan Srebrić. Nadam se da neće birati kamp i za SP u Brazilu. Ako se, naravno, plasiramo, znam da bi odabrao srce Amazonije.

Nadimak Senzacija

Ma kako završila posljednja Bilićeva avantura, važno je podvući: “Mi smo opet ovdje!” Makar se povodili olimpijskim načelom - važno je sudjelovati. Može Trapattoni igrati i s tri zadnja vezna defenzivna igrača, što se od majstora “lokota” i očekuje, ja vjerujem u Modrića . Sve je na njegovoj strani, zbog njega su čak ošišali i travu u trening kampu da ga ne bi škakljala, znate već po čemu. Ne bih to spomenuo da se to jednom nije dogodilo i Ivici Senzenu, malom velikom Dinamovu igraču, koji je, nakon što su ošišali travu u Maksimiru, odigrao tako veliku takmicu da su ga nakon nje prozvali - Senzacija. I ja se nadam da će nakon ove tri utakmice i Luka Modrić dobiti nadimak - Senzacija!