Rudić uoči obrane naslova: Osvojio sam premalo medalja za Hrvatsku

Hrvatski vaterpolisti među rjeđim su momčadima u Rimu koji su smješteni u gradu. Većina sastava je, naime, dislocirana na periferiji. Opcija koja je bila ponuđena i našoj reprezentaciji, no, u našem su se stožeru, a tu prvenstveno mislimo na izbornika Rudića, odlučili na hotel Regent. Do strogog središta grada je tek sat vremena pješice, što je za rimske uvjete ništa. A može biti važno kada se igračima da koji sat slobodnog vremena. Bitnije od toga, Foro Italico, kompleks bazena na kojem se odigrava SP, tek je pola sata vožnje.

Kada ga gledamo ovdje u Rimu, misli nas prvo vrate 15 godina unazad. U ljeto 1994. kad je tu također bilo SP, a on je - tada na čelu talijanskih legija - pokorio svijet.

- Nisam ja od trenera sklonih vraćanju u prošlost. Naravno, kada dođeš, pa sretneš neke ljude iz svijeta vaterpola, krenu asocijacije na taj Rim i osvajanje zlata. U biti, na tom SP vaterpolo je bio udarni sport. Imao je ulogu plivanja danas. Govorim iz talijanskog gledišta onda. Došli smo kao olimpijski pobjednici, europski prvaci, bili smo glavni favoriti. Nikad nas nije gledalo manje od 10.000 ljudi na svakoj utakmici. U finalu 15.000 navijača.

Koliko ste se promijenili u tih 15 godina? Jeste li onda bili bolji no danas, jeste li sada iskusniji...?

- Ne, ne. Vrlo malo sam se promijenio. Naravno da te vrijeme upućuje na određene prilagodbe, ali načela rada su ostala ista. Jasno, postoje i modaliteti manje promjene, ali čovjek se ipak ne mijenja samo tako.

U Rimu 2009. postavljate hrvatski vaterpolski rekord. Nikad ni jedan izbornik nije uspio toliko puta odvesti Barakude na SP. Samo je Silić bio izbornik na dva SP (Rim ‘94. i Perth ‘98). Ocijenite sastave iz Montreala ‘05, Melbournea ‘07. i Rima ‘09.

- U Montrealu smo imali solidnu momčad, ali nam se malo prije SP u New Yorku ozlijedio Smodlaka. Da se on nije ozlijedio, imali bismo puno više šansi za dobar rezultat, iako ni ovo nije bilo loše. Bili smo pola minute do bronce. Ono što povezuje Montreal i Rim je lijeva ruka. Ondje je ljevak bio Tomislav Primorac, ali došao je kasnije, tako da nam je to tamo nedostajalo. Sada je ista situacija. Na oba prvenstva smo imali određen broj mlađih igrača. Ovdje čak i više nego u Kanadi. Melbourne je bio savršen, neusporediv s bilo čim jer smo bili kompletni.

Zašto smo u Melbourneu bili zlatni?

- Zato jer smo igrali vaterpolo koji je bio dosta organiziran, gdje su kvalitete pojedinaca jako došle do izražaja. Udarne pozicije, mislim na vratara, centre, braniče, pucače, kvalitetnog ljevorukog igrača, bile su nam savršeno pokrivene. U tim okolnostima do izražaja dođe kvalitetan igrač više i manje, a to je dovoljno za uspjeh.

Melbourne je bio prvo natjecanje na kojem se Hrvatska pojavila s izrazito jakom desnom stranom, lijevom rukom. Maro Joković je bio 2007. nepoznanica za svijet.

- U tome i je kvaka. Uz to, u Australiji smo imali zaista sve najbolje što smo u tom trenutku imali u vaterpolu. To nije bio slučaj u Montrealu, a ni ovdje.

Je li teško sastavljati reprezentaciju? Za sebe volimo reći da smo vaterpolska nacija, imamo tradiciju, klubove... A onda kada nam nedostaju samo 2-3 igrača, sudaramo se s realnošću koja govori da nemamo vrhunske zamjene.

- To je razumljivo i događa se često nakon olimpijskih igara. Stariji prestaju igrati za reprezentaciju, mlađi tek počinju, a mi onda među njima imamo trojicu udarnih ozlijeđenih. S Markovićem, Jokovićem i Muslimom imali bismo konkurenciju, mogućnost izbora. Postoje još neki mlađi igrači koje pripremamo, ali nisu zasad osposobljeni za SP. Recimo, Ivan Perić se vrlo dobro uklopio, ali nema još čvrstinu, iskustvo. Jedan broj dobrih je u sveučilišnoj reprezentaciji poput Krapića, Paškvalina, Bebića i vratara Nižića. Baš smo u rascjepu između bolesnih, ozlijeđenih i mladih koji još nemaju iskustvo. Je, mi nemamo širinu kvalitete. Još ne.

Koliko će trebati za to? Je li netko u klubovima zakazao?

- Naši mlađi igrači igraju u jakoj Jadranskoj ligi. To je problem Talijana čiji mlađi igrači ne igraju u klubovima, ne toliko. Ali postoji problem kod mladih. Dobro je igrati, ali ako ne treniraju, ukoliko se ne razvijaju taktički, fizički, nije dobro. Oni moraju imati poseban program za razvijanje svih svojih potencijala, a to se na žalost vrlo rijetko događa.

Kakvu ćemo Hrvatsku gledati u Rimu? Koji ste cilj postavili?

- Uvijek idem utakmicu po utakmicu. Imamo mi snagu. Crna Gora nas je u skupini Svjetske lige lako dobila, ali u finalu smo bili al pari. Dakle, imamo snage. Suđenje će biti vjerojatno kao u Pescari. Gotovo svaki kontakt u pokretljivoj igri je isključenje, zato i jesmo trenirali s Talijanima budući da su oni vrlo pokretna momčad. Mi i u prvenstvu igramo dosta pozicijski. Dakle, prvenstveno bismo trebali unaprijediti obranu jer smo tu dosta griješili. U napadu slično, trebamo raditi za šut, biti pokretljiviji. Mogli bismo pružiti dobre igre, ali vidjet ćemo kako ovi mladići djeluju u utakmicama pod određenom tenzijom.