Šalata položila ispit: Medveščak se na Šalati ne smije propustiti, kaj ne?

Negdje pola sata prije utakmice… Schlosserove stube, masa ljudi, miris lepinja, kobasice, kuhano vino, pivo… I glas:

- Tko treba ulaznicu?

Za koliko, upita društvo u podnožju, čvrsto držeći u rukavicama pivu.

- Za… 150 kuna!

Može, odgovoriše uglas, premda je ulaznica u pretprodaji stajala od 30 do 50 kuna. No, trebalo je namaknuti još njih četiri.

- Težak posao? Ma ne, sredit ćemo mi to - otpilili su nas učas.

OK, uostalom, zagazili smo tek prvu od 162 stube staroga Schlossera.

Iako je Zagreb u petak imao sjajnu kulturnu ponudu u vidu Noći muzeja, Medveščak je bio poseban magnet. Bilo bi možda pretenciozno kazati kulturni, ali sportski svakako. S noge na nogu, sa stube na stubu, glazba sa stare Šalate postala je poznatija, a sa svakim srkom kuhanoga vina još i draža. A tamo negdje na vrhu, blizu ulaska u „osamdesete“, sreli smo poznanika. Ivan Kelava, vratar Dinama i mlade reprezentacije na posudbi u Lokomotivi, uzdihan i ponesen, zabundan do vrata, s dresom Medveščaka navučenim preko debele pernate jakne, ubrzano je pojašnjavao dok mu je zrak iz usta parao hladnu zagrebačku studen:

- Jedva sam stigao, dosad smo imali trening, trčao sam da bih bio ovdje. Zašto? Pa Medveščak se na Šalati ne propušta, kaj ne?

Je, bome je. U petak navečer su svi htjeli biti gore. A nisu uspjeli. Kažu da stadion prima 3.500 gledatelja, ali kladili bismo se da ih se uvukla koja stotina više. Gužva na prolazima nije pretjerano smetala, pogled na gol pružao se sretnicima, oni ostali pogledom su tražili lica koja bi im otkrila što se događa, gdje je, pobogu, taj pak i kakvu su točno imali namjeru ti suci. Studen je utjecala na atmosferu, bila je pomalo plaha, hladna, očekivali smo pomalo užareniju, snažniju. Bio bi, međutim, grijeh, kazati da Šalata nije položila ispit, ma kakvi. Uvod u utakmicu s pristojnim prskalicima bio je zaista poseban, s mrklim mrakom kao kulisom pružao se pogled i pol.

- Negdje sam odlutao, malo sam vratio film koje desetljeće unatrag, što nije loše. Atmosfera je malo drukčija, modernija, no dojam je i dalje odličan. Zagreb i Medveščak, to je to - u redu za kuhano vino pripovjedao je Marin (52), stari hokejaški šmeker.

A Marinu se nema što dodati.