Sedam razloga zašto današnji Hajduk ne može biti ravnopravan Dinamu i Rijeci

Jer, poslije serije solidnih igara i sjajnih rezultata (11 utakmica, 27 bodova ili 8 pobjeda i tri neodlučene) baš u utakmici koja je trebala potvrditi aspiracije Hajduka na naslov prvaka Bijeli su doživjeli debakl i to u dvoboju s izravnim rivalom. I još nešto, što posebno u srce pogađa navijače Hajduka, taj poraz dogodio se u dane kad je Torcida priredila trodnevno slavlje svojeg 65. rođendana. Naravno, grupica navijača Rijeke im je s mnogo sarkazma pjevala "sretan vam rođendan".

Priznanje Torcidi do visina za startnu koreografiju, također i za ustrajno navijanje, ali je ipak upitan onaj raspašoj s pirotehnikom, pogotovo paljevina sjedišta na tribinama. Ono "neka pravna država radi svoj posao" onako pošteno ne igra, valjda se zna tko su autori nereda.

Poslije tih 0-3, a moglo je biti i 0-5, možda i više, lako je konstatirati da je Rijeka jednostavno bolja momčad, kompletnija, uigranija, iskusnija. Kako se dogodio taj po svim razmjerima razorni poraz splitskih Bijelih, koji su razlozi gubitka bodova?

Bolje je možda analizirati u odnosu na ovaj udarac od Rijeke ima li Hajduk snage za trajnu borbu za vrh tablice. Hajduk mora dalje, tu nema druge. Bijeli se mogu održati pri vrhu, imperativ je pobijediti u Osijeku pa kod kuće Inter, onda dolazi "tjedan istine", gostovanja protiv Zagreba (prvenstvo i Kup), pa protiv Dinama (prvenstvo).

1. Svi su zakazali. Hajduk je u ovom prvenstvu čak na 13 od 15 utakmica djelovao vrlo solidno, čvrsto, jako dobro ukomponirano. Jedino su raštimani bili u Puli s Istrom 1961. 1-4 (taj poraz se može pripisati lošim kalkulacijama trenera Damira Burića), te sada protiv Rijeke 0-3. Stvarno, od Lovre Kalinića do zadnjeg igrača koji je nastupio u jadranskom derbiju ne može se naći prvotimca Hajduka koji je zaslužio prolaznu ocjenu. Nevjerojatno: nesigurni Kalinić, šuplji stoperi, očajni bekovi, pasivni manevar, nevidljivi u napadu. Jednostavno, pravi "black-out".

2. Trener Burić. I Burić sa svojim stožerom snosi dobar dio krivnje za ružni poraz. Dojam je da nije dovoljno dobro procijenio snagu Rijeke, posebno ubojitog Marina Tomasova. Hajduk je kao diktirao tempo, "bijeli" su bili izrazito premoćni u posjedu lopte (čak 60-40 posto), a s jedne strane nisu izradili pravu priliku, a s druge napadači Rijeke su prolazili kroz obranu Hajduka kako su htjeli. Kad je Hajduk na Rujevici igrao 1-1 prigovaralo se s pravom da se Burić držao vrlo rezervirano i u onom dijelu utakmice s igračem više nije tražio put prema pobjedi, dok je u ovom susretu postavio momčad na suviše otvoren način.

3. Manjak napadača. I sam Burić drži, bolje reći pretpostavlja, da bi "sasvim druga slika bila s Franckom Ohandzom u momčadi". Točno, ali Ohandza je kronično ozlijeđen, u Maglicu se nema povjerenja, pa se forsira Vlašića kao špicu iz drugog plana. Neke taktičke zamisli, koje još nisu uvježbane, provjerene, pa ni realizirane, to da Tudor igra u napadu ispred Vlašića, teško da će se dokazati. Hajduku manjka pravi napadač i, točka.

4. Nerealni zahtjevi. Momčad Hajduka živi pod velikim, da ne kažem strašnim pritiskom svojih navijača, ali i pojedinih novina/ra, koji uporno žive u uvjerenju kako se aktualni igrački kadar može ravnopravno s Dinamom i Rijekom boriti za naslov prvaka. Iščekivanja su prevelika, to da miriše na titulu ili čak na duplu krunu je pretjerivanje bez pokrića. Otud, uslijed tolikog pritiska, događa se da momčad zakazuje u najvažnijim utakmicama sezone. Jednostavno je, dokle god nisu u prvom planu, igrači Hajduka djeluju bolje, čim trebaju zakoračiti na veliku scenu, padaju.

5. Precijenjenost/pretjeranost. Hajduk kao kolektiv i može proći, međutim individualno se otkriva niz slabosti. Pojedini igrači su precijenjeni ili su pretjerani zahtjevi u odnosu na njihove aktualne sposobnosti. Nitko ne poriče talentiranost Nikole Vlašića i Andrije Balića. Međutim, Balić ne igra na odgovarajućoj poziciji (on nije defenzivni vezni), dok je Vlašić neefikasan (18 utakmica, dva gola, jedan u prvenstvu). Nadalje, Tudor i Juranović, tzv. servisni igrači, za popuniti rupu, daleko su još od prvotimaca koji imaju pravu težinu. Stoperski par Milović-Nižić/Bilyi, po svemu je limitirajući faktor za veliki Hajduk…

6. Nedostatak kontinuiteta. Naravno, to nije aktualni problem, jer ovaj Hajduk ima kontinuitet, ali tek od ovog ljeta. Treba tu proći dosta vremena pa da se stvori ona "prava kora momčadi" (lijep izraz trenera-emeritusa Stanka Poklepovića).

7. Kratka klupa. Hajduk ima takozvanu kratku klupu. Dakle, unaprijed se zna za 13 ili 14 igrača kadrih da zaigraju za prvu momčadi, a oni dalje na popisu prvotimaca su uglavnom ili potpuno nedokazani ( Bosančić, Pejić, Franić, Radčenko, T. Bašić, J. Bašić, Mujan, Bencun, Mastelić…).