Slavene, ponekad umjesto kocke šećera treba uzeti bič!

Vrlo neugodno sam se osjećao dan nakon utakmice s Italijom. Upravo sam završio kolumnu, u kojoj sam s neumjerenim divljenjem pisao o Slavenu Biliću, svjestan da je utakmicu s Italijom, uz Božju pomoć, odradio za pet.

Naviknut na njegovo smrknuto lice, kada prema regulama Uefe mora istrčati pred novinare, ipak sam se lecnuo kada se izderao na kolegu, koji se usudio reći da nam je plasman u četvrtfinale pod velikim upitnikom. Lupio je šakom o stol i viknuo: “Zar se moram ispričavati što smo remizirali s Italijom, reprezentacijom koja figurira kao kandidat za titulu europskog prvaka?”

Znam Slavena iz sretnijih dana, nekada je bio friendly, a danas je teški mrgud, koji će se ponekad zaboraviti i početi rečenicu: “Vi, koji ste me bezrazložno kritizirali…” Sjećam se i oblačnih dana kada se nije kvalificirao na svjetsko prvenstvo i kada je u Južnoj Africi uvijek bio na dispoziciji. A danas, danas je to drugi, meni nepoznat čovjek!

I mi smo stvarali imidž

Nitko od Slavena Bilića ne traži pobjedu nad Španjolskom, svi smo svjesni da je svjetski i europski prvak u lovu na hat-trick i za takav pothvat imaju sve predispozicije. Uzalud će se izbornik pokušati utješiti, govoreći - dogodila se i njima Švicarska i Chelsea, ovo je nemoguća misija.

Nitko ne traži da Modrić nadvisi Iniestu, Xavija, Silvu i Fabregasa. I danas mi smiješno i amaterski zvuče usporedbe Pirla i Modrića, Balotellija i Mandžukića. Sve je to zakuhao Bilić, potencirali su talijanski novinari, a ne hrvatski izvjestitelji, koji i te kako dobro znaju da su neki naši stožerni igrači precijenjeni, ali ne žele nagrizati dobru klimu.

Nisu novinari, nego Bilić, rekli da “stručnjaci nisu prepoznali” njegovo genijalno preslagivanje momčadi u poluvremenu utakmice s Italijom. Ne zanima me njegov odnos sa Štimcem, samo ću postaviti pitanje; zašto je bilo nužno preslagivati momčad, ako su on i njegov prateći tim tako dobro prostudirali Prandellijevu Italiju.

Osobno mislim da je dobar trener i često sam zamjerao čelnicima nogometnog saveza što ga nisu uz reprezentaciju zavezali do Brazila, 2014. godine. Ali, ne shvaćam da je danas pun prezira prema hrvatskoj sedmoj sili, koja je od jednog stopera stvorila svjetski priznatog trenera. Nisu njegov imidž stvarali engleski, već hrvatski novinari, koji sada moraju trpjeti njegovu nervozu. Ali, nadam se da će na kraju ovog turnira otići uspravno, gospodski i bez gorčine. Takvog smo ga ranije doživljavali, želimo da nam u takvoj uspomeni i ostane.

Kad će ta Moskva

Znam da je ljut i na jedan moj članak, uoči utakmice s Turskom. A znam da su i moji grubi glagoli probudili inat u igrača. Ponekad umjesto kocke šećera treba uzeti bič. I sam Bilić je rekao da hrvatskom mentalitetu više odgovara “dernjava u svlačionici” nego odmjereni razgovor argumentima.

Kada bih vagao izbornikovu nervozu i nervozu nekih igrača, poput Šimunića, Vide, Kranjčara, Eduarda, Badelja, koji su ovdje samo gubili vrijeme, vjerojatno bi navedeni igrači trebali pucati od nezadovoljstva. A nitko nije rekao ni riječ. Tražio sam intervju sa Šimunićem i on se ispričao uz opasku - nije najzgodniji trenutak. Znam također da je novac pokretač svega, ali ne i ponašanja jednog intelektualca, rockera i ugašenog buntovnika, koji se povukao u vlastitu nutrinu i koji jedva čeka da sve ovo završi i da se preseli u Moskvu.