Kad je u kolovozu 1995. sletio u Göteborg, prva stvar koju je Jonathan Edwards napravio još na aerodromu bila je kupnja - sunčanih naočala. Zašto? Kako bi ih mogao nositi na zagrijavanju da mu suparnici ne vide strah u očima. Tako danas govori sam Edwards (59), u tjednu u kojem obilježava 30. godišnjicu svog svjetskog rekorda u troskoku, rekorda koji i dalje odolijeva vremenu i jedan je od pet najstarijih u muškoj atletici.
Možda zvuči čudno da je velikan britanske atletike osjećao takvu nesigurnost i strah uoči Svjetskog prvenstva u Švedskoj jer te je godine bio apsolutno najbolji u svojoj disciplini. Manje od tri tjedna prije SP-a skočio je 17,98 m i time za jedan centimetar nadmašio svjetski rekord Amerikanca Willieja Banksa. Osim toga, nešto ranije je uz blago nedozvoljeni vjetar (+2,4 m/s) ubilježio najduži skok u povijesti, računajući sve uvjete - 18,43 m.
No, do 7. kolovoza 1995. nitko u regularnim uvjetima nije skočio preko 18 metara. A onda je Edwards na stadionu Ullevi u Göteborgu to napravio dvaput u razmaku od samo 20 minuta. I to u prve dvije serije finala. Najprije je skočio 18,16 m i upisao se u povijest kao prvi čovjek koji je probio "čarobnu" granicu troskokaša, a onda je na to nadodao još 13 cm za nezaboravnih 18,29 koji i danas čvrsto stoje na prvom mjestu svih vremena.
U sljedeća tri desetljeća najviše mu se približio Amerikanac Christian Taylor koji je 2015. skočio 18,21 m, lani je Kubanac pod španjolskom zastavom Jordan Diaz sletio na 18,18 m, prije toga je Amerikanac Will Claye upisao 18,14 m... Danas imamo osmoricu troskokaša koji su nadmašili granicu od 18 metara, ali nijedan nije uspio srušiti Edwardsa.
- To je nevjerojatna stvar, još uvijek se moram uštipnuti. I dalje mogu šetati sa suprugom i govoriti joj "skočio sam dalje od bilo koga na svijetu". To je nevjerojatan osjećaj i nikada mi ne dosadi - rekao je Edwards za Mirror, pa u šali dodao:
- Bio bih tužan da netko sruši rekord. Bilo bi prilično fora ležati na samrti i još uvijek biti svjetski rekorder.
Ipak, u ozbiljnijoj izjavi za BBC priznao je da za atletiku nije dobro da rekordi traju toliko dugo.
- Kad razmisliš o napretku u sportskoj znanosti, prehrani, metodama treniranja i svemu ostalome, nije dobar znak za sport ako imaš rekord koji stoji 30 godina.
Edwards smatra da je jedan od razloga zbog kojih još uvijek drži svjetski rekord taj što atletika nije išla u korak s profesionalizacijom sporta, zbog čega talentirani mladi sportaši biraju druge sportove u kojima mogu više zaraditi.
- Atletika ne nudi iste nagrade kao drugi sportovi. Ako si talentirano dijete, nećeš nužno izabrati atletiku. A sigurno nećeš izabrati neku skakačku disciplinu u kojima su nagrade manje nego u trkačkim.
Ni značajan napredak tehnologije u proizvodnji sportske obuće nije toliko dotaknuo skakačke discipline. Pojava tzv. super-sprinterica i super-tenisica donijela je poplavu rekorda u trčanju, ali Edwards smatra da karbonske pločice u današnjim sprintericama zapravo i ne pomažu skakačima.
- Trkači dobivaju efekt opruge i zato danas imamo takve rezultate. Ali sile su toliko ekstremne u troskoku, pa i skoku u dalj i vis kad sportaši uzlijeću, da nisam siguran da taj trampolinski efekt može imati isti utjecaj.
Kao diplomirani fizičar, kaže da bi rado eksperimentirao s tehnologijom.
- Razumijem biomehaniku i to bi bio stvarno zanimljiv izazov. Nevjerojatno je da atletika nije imala tehnološke pomake kao drugi sportovi.
Prisjetio se za Mirror još jednom večeri koja mu je obilježila život. I kako je nakon povijesnog pothvata ostao gladan.
- Dugo sam bio na doping kontroli, dao brojne intervjue i nisam otišao sa stadiona do ponoći. Izašao sam van, McDonald‘s je izgledao kao da je otvoren, ali ljudi su već završavali s jelom i nisu mi dali da uđem. Unutra je bio Leif Alnes, danas trener Karstena Warholma, pokušavao je objasniti tko sam, ali nisu me pustili.
U podcastu svoga sponzora Pume prisjetio se kako su mu mnogi govorili da uopće ne sliči na sportaša.
- Nije bilo ničega posebnog na meni. Sjećam se jednog članka, novinar je napisao da izgledam više kao profesor geografije. Dakle, fizički nije bilo ničega na meni što bi sugeriralo da bih mogao biti svjetski rekorder. Mislim da su svi moji konkurenti gledali u mene i mislili "Bože, ako Edwards to može, sigurno i mi možemo".
Bio je ono što Englezi nazivaju "late bloomer", sportaš koji je kasno sazrio i do velikih rezultata došao u kasnijoj fazi karijere. Spomenuti svjetski rekord u Göteborgu donio mu je i prvo veliko zlato u karijeri u dobi od 29 godina. Sezonu kasnije osvojio je srebro na Olimpijskim igrama u Atlanti, a do olimpijskog zlata je došao tek četiri godine kasnije u Sydneyju. Drugi naslov svjetskog prvaka osvojio je u Edmontonu 2001. kad je već imao 35 godina.
- Kad govorimo o kasnom sazrijevanju, znate li da zapravo ne držim rekord svoje škole u troskoku!? Možda imam svjetski rekord, ali školski rekord drži neki dečko po imenu Stephen, ha-ha.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....