Odvrtjela se odjavna špica još jednog Svjetskog prvenstva u atletici, 18. u nizu, ali i prvog na teritoriju SAD-a, najjače svjetske sile u ovom sportu. Ponovno smo svjedočili eksploziji vrhunskih rezultata, u nekim disciplinama i pomalo nestvarnih, bilo je i iznenađenja kao i na svim velikim natjecanjima, zvijezda koje su potvrdile status, ali i neočekivanih junaka, padali su svjetski, nacionalni, osobni rekordi... Gledajući isključivo s te natjecateljske strane, bila je to još jedna poslastica za sve ljubitelje sporta. No, iza SP-a u Eugeneu ipak će ostati i puno pitanja na koja će odgovore morati dati prvi čovjek Svjetske atletske federacije (WA) Sebastian Coe i njegovi suradnici.
Za početak, treba podsjetiti da je samo dodjeljivanje domaćinstva Eugeneu bio popriličan skandal. Danas su to već mnogi zaboravili, ali u travnju 2015. godine tadašnji je predsjednik WA-a Lamine Diack, koji je prije smrti osuđen zbog korupcije, mimo ikakvog kandidacijskog procesa objavio da je organizacija SP-a 2021. (naknadno je zbog korone prebačeno na 2022.) dodjeljena relativno nepoznatom i nevelikom gradu u Oregonu, inače čvrsto povezanom s jednim od najpoznatijih proizvođača sportske opreme.
Sveučilišni grad
Istina je da je Eugene izgubio utrku s Dohom za SP 2019., ali nikome nije bilo jasno zašto bi mu automatski trebalo pripasti pravo domaćinstva sljedećeg SP-a. Najmanje je to bilo jasno Šveđanima koji nisu dobili priliku ni predstaviti kandidaturu Göteborga.
Nekoliko godina kasnije u WA-u su između redaka priznali da Eugene ne zadovoljava standarde organizacije tako velikog događaja. Točno je da je Eugene glavni grad atletike u SAD-u, popularni “TrackTown USA”, ali isto tako se radi o sveučilišnom gradu od svega 170.000 stanovnika, bez nekih turističkih temelja, a samim time i bez zadovoljavajućih smještajnih kapaciteta što se pokazalo ogromnim problemom. Cijene soba u rijetkim hotelima išle su do vrtoglavih 8000 eura, a najjeftinije sobe, bez kupaonice i toaleta, koje su iz WA-a nudili predstavnicima medija koštale su 176 eura. Kako čitamo u stranim medijima, mnogi su akreditirani novinari na koncu tražili smještaj u okolnim gradovima udaljenim i više od 100 kilometara od stadiona.
Sami sportaši uglavnom su bili smješteni u sobama u sveučilišnom kampusu. Velikom se dijelu svidio takav uvid u američki studentski život i osjećaj kao da su u Olimpijskom selu, ali bilo je i onih koji su smatrali da takav smještaj nije dostojan SP-a. Problem je predstavljala i činjenica da su američki atletičari odsjeli u hotelu s daleko boljim uvjetima, što je dodatno potaknulo priče o njihovoj privilegiranosti o kojoj se pričalo i lani u Tokiju kada su imali daleko bolje uvjete za treninge od konkurencije.
Što se tiče stadiona, obnovljeni Hayward Field je doista izgledao sjajno i preko televizijskih ekrana. Riječ je o mjestu koje na neki način ima kultni status u američkoj atletici, ali s kapacitetom od svega dvadesetak tisuća mjesta ne nudi baš najljepšu sliku onoga što bi trebao predstavljati najveći događaj u kraljici sportova. A ni s tim kapacitetom nije bio do kraja ispunjen iako su organizatori prije početka SP-a tvrdili da su rasprodane sve ulaznice za večernje programe.
To je svakako još jedan problem o kojem će čelnici WA-a morati dobro razmisliti. Ideja je bila da ovo prvenstvo razbukta popularnost atletike u SAD-u, ali čak ni u tom glavnom gradu atletike se maleni stadion nije uspio napuniti do kraja. Brojke o gledanosti SP-a na američkim televizijama su donekle povoljne, ali čak ni tijekom ovog natjecanja se atletika u lokalnim medijima nije mogla nositi s tamošnjim tradicionalno najpopularnijim sportovima.
Premalo gledatelja
Naravno, da ne bi bilo zabune, SP u Eugeneu je po atmosferi bilo nemjerljivo bolje od onog posljednjeg, održanog prije tri godine u Dohi. Stanovnike u glavnom gradu Katra apsolutno nije briga za sport i tamošnji stadion Khalifa je uglavnom zjapio prazan, čak i tijekom finala stotke, što je za atletiku bilo gotovo u rangu tragedije.
U Eugeneu je, ponavljamo, ozračje neupitno bilo bolje, ali opet, prosjek od 11 do 13 tisuća gledatelja po danu nikako nije dobar za atletiku. I takva dva vezana svjetska prvenstva su svakako veliki udarac nastojanjima Coea i društva da podignu popularnost ovog sporta i da ga približe novim generacijama. Teško ćete novim generacijama prodati priču o nečem velikom i značajnom ako na ekranima vide prazan stadion ili maleni i ne do kraja ispunjeni stadion u globalno prilično nepoznatom gradu.
Istini za volju, sadašnje vodstvo WA-a je ova domaćinstva, dodijeljena u podosta sumnjivim okolnostima, naslijedilo i nije tu bilo velike pomoći. Zato i ne čudi da je Coe na kraju SP-a poručio kako želi da se ovo natjecanje jednog dana vrati u SAD, ali ne u Eugene, nego u Los Angeles, Miami ili Chicago. Za usporedbu, tijekom posljednjeg Europskog prvenstva, održanog prije četiri godine u Berlinu, prosjek gledatelje je značajno premašivao 40.000, više nego što je te sezone na svojim utakmicama imao lokalni nogometni prvoligaš Hertha. A radilo se, ponavljamo, o europskoj smotri koja je ipak slabije natjecanje od SP-a. U budućnosti za domaćinstva treba “ciljati” takve gradove koji imaju veliku sportsku kulturu i zato se nadamo da će Budimpešta i Tokio, sljedeća dva organizatora SP-a, popraviti ovu pomalo narušenu sliku natjecanja.
I općenito, što se tiče toliko željenog vraćanja popularnosti atletike, vodeći ljudi ovog sporta će morati zasukati rukave. Ozbiljnije nego dosad. Coe je posljednjih godina pokušavao s brojnim nesretnim i vrlo lošim eksperimentima koji su ubijali samu srž atletike. Pobjeđivali su u Dijamantnoj ligi oni koji nisu skakali ili bacali najdalje, neke su discipline nakratko čak i protjerane iz najprestižnije serije mitinga, uvođena su pravila koja su trebala biti inovativna i moderna, a zapravo ih nitko nije razumio.
Sjajni rezultati
Umjesto toga, puno jače bi trebalo poraditi i uložiti na promociju sporta, vlastitih zvijezda, velikih rivaliteta... Atletika je prepuna sjajnih likova i nevjerojatnih priča, vidjeli smo to i prethodnih dana. Nitko nas ne može uvjeriti da je jedino Usain Bolt mogao biti zaštitno lice atletike, a da to ne mogu biti sjajni mladi ljudi poput Sydney McLaughlin ili Monda Duplantisa, sportaši koji na čudesan način pomiču granice u brutalno teškom i izazovnom sportu.
Prije godinu dana WA je napravio anketu među svim zainteresiranima, od sportaša do navijača, želeći istražiti koji su najveći problemi atletike danas i što napraviti za njezinu popularizaciju. Kao dva najčešća problema detektirani su manjak atletskih objekata i slaba prisutnost atletike u medijima, pogotovo na televiziji. U ovom potonjem doista leži jedan od većih problema s kojim bi se Coe i prijatelji trebali pozabaviti.
U svakoj državi prodaju prava na najveće mitinge nekoj od televizijskih kuća i misle da su time sve riješili. Ta televizija je često nedostupna većini stanovništva te države, a onda još nerijetko baci miting na neki od svojih programa koje ne može gledati gotovo nitko. Istovremeno, WA štiti televizije kojima je prodao prava i blokira prijenose mitinga na svojim internetskim platformama. I tako je vrhunska atletika u mnogim državama, a na žalost često je tako i kod nas, većini nedostupna. I kako onda očekivati da će se neki novi klinac zaljubiti u ovaj sport i pronaći inspiraciju u nekoj od zvijezda?
Da ne bi ispalo da smo posve negativni, još ćemo jednom za kraj ponoviti da je ovo SP doista bilo spektakularno što se tiče rezultata. Srušena su tri svjetska rekorda, 13 rekorda svjetskih prvenstava, postavljeno je 30 vodećih rezultata sezone, 19 kontinentalnih, 92 nacionalna i jedan svjetski juniorski rekord. Prema bodovnim tablicama WA-a, ovo je bilo najbolje prvenstvo u povijesti što se tiče prosjeka pobjedničkih rezultata. S 1246,2 boda nadmašilo je prvenstva u Dohi 2019. (1229,2) i Berlinu 2009. (1224,6). I ne čudi to jer atletika i dalje napreduje. Da, i uz pomoć sve bržih staza i nove super-obuće, ali i to je normalno. Jer, tehnologija napreduje u svim sportovima i u svim segmentima života, pa ne treba bježati od toga ni u atletici.
Atletika je doista prekrasan sport, raznovrstan, pun sjajnih priča i pomicanja granica za koje se činilo da su nemoguće. A na ljudima koje je vode je da to konačno i predstave na pravi način.