Bila je ovo za nju izazovna godina, što ni sama ne skriva, ali godina u kojoj je još jednom potvrdila da spada među najveće talente hrvatske atletike i sporta općenito. Veronika Šokota, 18-godišnja članica zadarskog AŠK-a, osvojila je četvrto mjesto u bacanju koplja na Svjetskom juniorskom prvenstvu u kolumbijskom Caliju što je i najbolji plasman nekog našeg atletičara na ovom natjecanju od 2014. godine. Bila je na kraju priče malo razočarana jer bronca joj je pobjegla u posljednjoj seriji u kojoj ju je prestigla Urugvajka Manuela Rotundo, pa je u jednom trenutku izgovorila i “na žalost, četvrto mjesto”. No, nema potrebe za žaljenjem jer ovo je stvarno veliki uspjeh i potvrda da je na pravom putu.

- Bila sam i ljuta i tužna u trenutku kad me Urugvajka prebacila. S jedne strane, nešto mi je govorilo, “ajde, sad ćeš ti u posljednjem hicu to nadoknaditi, ali s druge strane, kao da sam osjećala da je to ipak to. No, drago mi je na kraju da sam imala podršku svih kolega iz reprezentacije, divni su bili, dočekali su me i s tortom kad sam se vratila u hotel. I atmosfera na stadionu je bila predivna, jedan je od ljepših na kojima sam se natjecala - ispričala nam je dan kasnije Veronika.

Osjećalo se u početku u njezinom glasu još malo tuge, ali uskoro se razvedrila jer i sama zna da ima razloga biti ponosna.

- Svakako, to su mi svi pisali u porukama koje su mi stizale po noći zbog vremenske razlike. Uf, ta vremenska razlika ubija i mene i sve ostale, već nekoliko dana ne spavamo normalno. Tu je već od 7.30 navečer mrak, a doma pada tek iza 9 sati. Spavam od 8, ali se budim svako jutro u 3 sata. A i hrana je dosta loša. Daju nam lokalnu hranu na koju nismo navikli, tako da ne jedemo dobro, ali sad mi je završilo natjecanje, pa mogu otići i van nešto pojesti. Napisala sam i mami da jedva čekam da se vratim njezinoj kuhinji - uz smijeh govori simpatična djevojka iz Zadra.

DAMIR KRAJAC/CROPIX Cropix

Pauza zbog mature

Vratili smo se još malo njezinom četvrtom mjestu do kojeg je došla s 54,47 m. Koliko će joj ovaj uspjeh značiti za sve što je čeka dalje?

- Moji su presretni, a meni će ovo biti veliki poticaj. Sljedeće godine me čeka Europsko juniorsko prvenstvo i već sada kažem - tamo idem po medalju. Imam godinu dana i sve ću napraviti za to. Znamo i trener Predrag Saratlija i ja u čemu trebamo pojačati. Stvarno imam odličnog trenera, toliko sam mu zahvalna na svemu. I od obitelji i prijatelja također imam podršku i sad je samo na meni da treniram i da sljedeće godine donesem medalju doma.

Sezona joj, kako sama kaže, nije krenula bajno i otvoreno priznaje da je imala jednu malo ozbiljniju krizu koja je možda i razlog tome da nije nadmašila osobni rekord iz prošle godine (57,02). No, to je sada iza nje i opet je puna motiva.

- Bilo je dosta presinga zbog škole i mature, pa sam čak imala i jednu pauzu. Nije to bilo da ću odustati od atletike, ali u jednom mi se trenutku dosta toga nakupilo i morala sam malo razbistriti glavu. Ali, nakon toga smo krenuli jako. Imala sam prije toga u ožujku Europski bacački kup na kojem nisam ostvarila rezultat kakav sam htjela (šesta u U-23 kategoriji, op. a.), ali uvjeti tamo su bili loši, na dan natjecanja se spustio pljusak. Kasnije su došla naša domaća natjecanja na kojima je sve bilo dobro i na kraju kao najveći uspjeh zlato na juniorskom Prvenstvu Balkana.

Loše novo bacalište

Sve Veronikine uspjehe, pa tako i ovo četvrto mjesto na svijetu, još većim čini činjenica da se za njih morala izboriti u posve neodgovarajućim uvjetima u Zadru. Prije dvije godine je na stadionu s atletskom stazom u Višnjiku umjesto prirodne postavljena umjetna trava, što je automatski značilo da tamo više nema mjesta za bacače. Alternativa na igralištu Bagat je bila sve samo ne kvalitetna jer je staza za zalet bila puno kraća od propisane. U studenom prošle godine je objavljeno da je postignut dogovor i da će se na Bagatu izgraditi novo zaletište, te da će Veronika dobiti i nekoliko novih koplja. Sada, nekoliko mjeseci kasnije, pitamo je jesu li uvjeti za treninge napokon na normalnoj razini.

- Pa i ne baš. Izgradili su to duže zaletište, ali to je napravljeno toliko bez veze da su se već stvorile rupe na jednom dijelu. Napravili su to na jednoj nakupini kamenja i onda se počeo stvarati kao neki odron. Stvarno sam zahvalna na kopljima koja sam dobila, ali s uvjetima nikako. Usred ljeta su nam dali termin za treninge od 12 do 15 sati. Pa tko može ljeti trenirati na 36 stupnjeva u to doba? Rekli smo nogometašima, pa što vi ne trenirate u tom terminu, odgovorili su nam - zbog vrućina. A mi, znači, možemo? Baš tužno.

PAUN PAUNOVIC/CROPIX Cropix

Dođe li joj katkad zbog svega toga, osim krize koju je već spomenula, da stvarno digne ruke od svega?

- Nekad i da. Kad vidim na društvenim mrežama u kakvim sve uvjetima ljudi treniraju, posebno u Americi, ponekad mi dođe da plačem. Svako malo dobivaju nove staze, a teretane su im poput dvorana. A ja imam toliko malu teretanu u kojoj je sve moj trener donio, odnosno posudio. Ali opet nekako uspijevamo i to mi je baš drago. Tako je i s većinom sportaša u Hrvatskoj, stvarno smo super s obzirom na sve to, uspijevamo iz najgorih mogućih uvjeta. I to kako su uspjele Sandra, Blanka i Sara, i meni je veliki poticaj za dalje.

San je olimpijska medalja

Još godinu dana je juniorka, gleda li polako već i prema seniorskim vodama?

- Svakako bih htjela nastaviti ispunjavati norme za najveća natjecanja, i kad budem mlađa seniorka i seniorka. I potrudit ću se da na samom natjecanju to bude i nešto više od norme.

I Olimpijske igre u Parizu su svakako jedna od želja.

- Gledam i prema Parizu, normalno da gledam. Ispituju me svi za to, pa je i pritisak dosta velik. Tako je i lani bilo, baš sam razgovarala o tome s Klarom Koščak, i ona je bila pod ogromnim pritiskom. Ali, gledam na taj Pariz kao na priliku za predivno iskustvo, plasman na OI bi bio ispunjenje sna. No, za mene svakako ima vremena.

Dugoročne želje su joj ipak veće od samog plasmana na Igre.

- To je svakako olimpijska medalja. To mi je san, kao i općenito natjecati se na takvim stadionima pred punim tribinama. Još sam juniorka, ali i ovo iskustvo sada u Kolumbiji je toliko lijepo, baš je gušt za to trenirati.